Rastu sporo pa zato i dugo žive od 80 do 100 godina. Čančare ubrzano gube svoje prirodno stanište i bez pomoći zaljubljenika, teško će same preživjeti.
Susret s običnom čančarom u prirodi poseban je doživljaj. Ovo dobroćudno stvorenje, teško može pobjeći znatiželjniku kojeg susretne zbog svoje sporosti. Rijetko će ugristi osim ako se osjeća jako ugroženom, a puno češće će se pomokriti po osobi koja ju podigne. Djeca im se posebno vesele, no treba ih imati na oku jer dječja znatiželja ponekad može rezultirati povredom kornjače. U Dalmaciji su ih nekad zvali "žabama", a prijeko je potrebna edukacija stanovništva o ugroženosti i biološkim potrebama ove vrste.
Obična čančara (Testudo hermanni), naseljava uski priobalni dio europskog Sredozemlja, od jugoistočne Španije, preko južne Francuske i Italije pa do obala Balkana. Poznato je nekoliko podvrsta oko čije podjele se biolozi još spore, no zapadni i istočni tip se razlikuju po stupnju pigmentacije oklopa u dovoljnoj mjeri za pojedinačnu identifikaciju.
Kod podvrste Testudo hermanni hermanni tamnije šare pokrivaju veću površinu oklopa i pigmentacija je kontrastnija nego kod istočne podvrste Testudo hermanni boettgeri. Naša čančara bliža je istočnoj podvrsti iako postoje razlike i među njima.
Ovaj mali gmaz naraste u dužinu od 12 do 23 cm dok su ženke krupnije od mužjaka. Boja oklopa im varira, većinom je opisujemo maslinasto-žutom bojom s tamnijim mrljama. Nemaju zube, ali kljunasta čeljust je dovoljno snažna da otkida hranu. Na kratkim nogama imaju četiri ili pet kandži. Mužjak ima duži rep s oštrim šiljkom pri kraju. Rastu sporo pa zato i dugo žive od 80 do 100 godina. Kao tek izlegle imaju dosta prirodnih neprijatelja, no što su starije, to su sigurnije.
Obitavaju na sušnim područjima obraslim makijom do 700 m nadmorske visine. U kontakt s čovjekom najčešće dolaze na rubovima naselja, u maslinicima i slično.
Otporna je to životinja, skromnih životnih zahtjeva. Evolucijski pripada skupini najstarijih živih gmazova na našim prostorima. Ovo su spore i mirne životinje, osim u vrijeme parenja kada se mužjaci mogu međusobno natjecati za ženku. Mužjaci se tada grizu ili pokušavaju protivnika prevrnuti na leđa. Ženku će oploditi popevši se na njen oklop. Parenje se odvija u lipnju kada se partneri međusobno pronalaze mirisnim i zvučnim signalima. Ženka čančare prilagođena je samotnjačkom načinu života pa može spermu nakon parenja čuvati u tijelu na duže vrijeme.
Vruće dane provode u hladu pod vegetacijom za odmor, a u potragu za hranom krenut će u večernjim satima. Bez hrane mogu preživjeti sedmicama. U slučaju opasnosti uvlače noge i glavu u veliki oklop ili grizu kljunom.
Obična čančara prvenstveno se hrani prizemnim biljem. Trputac, maslačak i trave osnovna su joj hrana. No, ponekad će se pogostiti puževima, crvima, gujavicama ili drugim insektima. U divljini, rijetko će se dogoditi da čančara pojede i komade uginule životinje.
Najugroženija je riječna kornjača, ali sve su one pogođene nestajanjem svojih prirodnih staništa, te unošenjem stranih invazivnih vrsta. Čančara je kao nisko-rizična (NT nearly threatened) vrsta ugrožena najviše ljudskim djelovanjem.
Kopnena kornjača ugrožena je gubitkom pogodnog staništa jer u priobalju. Betonizacija i apartmanizacija za čančare znači potiskivanje u unutrašnjost.
Osim gubitkom staništa, čančare su ugrožene uzimanjem iz prirode, odnosno sakupljanjem. Neke kornjače budu povrijeđene tokom hvatanja, one koje prežive možda se ilegalno preprodaju. Čančare se i krijumčare te su poznate zaplijene na granici Hrvatske. Poznat je slučaj šverca iz 2014. godine kada je na vukovarskom području zaplijenjeno 220 krijumčarenih kornjača.
Cestovni promet dodatno otežava situaciju s kornjačama. Spore su, i teško se kreću preko užarenog asfalta pa bi dobro bilo postaviti znakove upozorenja vozačima na predjelima gdje one učestalo prelaze cestu.
I na kraju, promjenom klime, učestalim požarima, nestaju cijele populacije čančare.
Kako pomoći ovim stvorenjima?
Odgovornim ponašanjem svaki pojedinac može pomoći očuvanju naših kornjača:
Tagovi
Autorica