Zidani rakijski kazan star više od 150 godina još uvijek u funkciji

Kad god u vrijeme pečenja rakije iz zidanog rakijskog kazana, starog više od 150 godina, Igora Tomića iz sela Krševica, kod Bujanovca u susjednoj Srbiji, poteče šljivovica obavezno se oko njega okupi nekoliko komšija da probaju "mučenicu". Prvi gutljaj oni dugo drže u ustima kako bi ocijenili njen miris, ukus, ali i jačinu. Konačnu ocjenu daju tek kada im rakija iz usta polako klizne niz grlo.

U takvim prilikama neki traže da popiju još po jednu čašicu da bi, kako oni kažu, "utvrdili gradivo". Onda se i sjedenje oko kazana oduži toliko da uz dobru kapljicu, neki zaborave kada su namjeravali da krenu. Željni druženja, ovakvu priliku redovno iskoriste da razmotre najnovije događaje u selu, ali i da razmjene iskustva iz poljoprivredne proizvodnje. Tek kada dobro "pretresu" aktuelne seoske vijesti opet se vrate na temu pečenja rakije i tada ispričaju kod koga su sve pili dobru, kod koga slabu rakiju, a kod koga prepek, koji se inače u ovom kraju sprema za posebne prilike.

"Razidan" i preseljen

Među navedenim imenima domaćina obavezno se nađe i Tomićevo ime uz komentar da ni jedan kazan ne može napraviti bolju rakiju od zidanog. To su pogotovo znali njegovi preci koji ga prilikom preseljenja nisu htjeli ostaviti da propadne već su ga natovarili na volovska kola i dotjerali u svoj novi dom.

"Moj pradeda je ovim kazanom bio toliko zadovoljan da kada ga je pred preseljenje razidao, nije htjeo da ostavi čak ni jedan njegov kamen u Lukarcu već je i najmanji grumen natovario na kola i otjerao u Krševicu gdje je svijao novo prodično gnjezdo. Tu je opet od ovog istog kamena uz pomoć blata sazidao novi kazan. Ispod njega je, kako to pravila nalažu, ostavio ložište za loženje vatre. Da je sve uradio kako treba shvatio je tek kada je na njega stavio i blatom povezao zemljani grnčarski kapak, koga ljudi u ovom kraju još nazivaju "bebe", sa šupljim produžetkom koji se nadovezivao na "lulu"- bakarnu cijev, koja je išla kroz kazandžijsku kacu sa hladnom vodom da se para od destilacije ohladi i pretvori u tekuće stanje", kaže Tomić i dodaje da je kapak i lulu spojio tako da vrh kapka uđe u lulu, a koju je prilikom pečenja rakije mazao blatom i obavijao krpama.

Neuporediva sa rakijom iz fabričkih kazana

Po dolasku u Krševicu, Tomići su odmah počeli zanavljati voćnjake kako svoje domaćinstvo ne bi ostavili bez dobre šljivovice uz koju su tugovali, slavili i veselili se. Tradicija pečenja rakije na prastarom zidanom kazanu u ovoj porodici prenosila se sa koljena na koljeno. Tako je vremenom i sam Igor savladao tehniku pečenja rakije na ovom kazanu kojeg njegovi čuvaju kao porodičnu relikviju.

Tri načina temeljitog čišćenja kotla za pečenje rakije

"Rakija koja se ispeče na ovom kazanu ne može se uporediti sa onom koja se pravi na onim fabričkim. Naš kazan je napravljen ručno, od debelozidnog bakra, a poklopac za njega pravio je najpoznatiji grnčar iz susjednog sela. Kamen je takvog kvaliteta da kada se ugrije vatrom koja se loži u ložištu ispod, u samom kazanu održava stabilnu temperaturu koja omogućava da se destilacija ravnomjerno odvija. Ložište na kazanu se ostavlja otvorenim sve dok rakija ne poteče, a kada krene i dobije odgovarajući protok, otvor se zatvara kamenom pločom i maže blatom, da ne dobije zraka, da se ne usili vatra i komine ne zagori."

Čuvanje kazana i porodične tradicije

Za pravu rakiju ne treba samo dobar kazan već i dobra komina. Naš sagovornik to itekako zna i zato se uvijek potrudi da šljive i jabuke koje proizvodi sam, odloži u čistim posudama koje koristi isključivo za tu namjenu i gdje nikada ne smije da se nađe ni vlat trave, a kamoli ubuđali plodovi.

Od tako pripremljenog voća dobije kominu, a kasnije i rakiju koju svako ko jednom proba poželi probati još koji put. To Tomić odlično zna i zato ovaj prastari kazan čuva kao najvrijedniji predmet. Kada se završi sezona pečenja rakije, brižljivo vunenom krpom očisti sve otvore na njemu zajedno sa lulama. Obavezno ispusti vodu iz kace kako tokom zime ne bi zamrzla i ispucala od mraza. Sve dijelove koji se skidaju sa njega dobro osuši i ostavi na sigurno mjesto. Na taj način čuva se kazan od propadanja, ali i porodična tradicija.