Za jesenju gnojidbu se koriste NPK formulacije sa smanjenim sadržajem azota, a većim udjelom fosfora i kalija. Gnojivo se raspoređuje u obliku prstena oko stabla.
Jesenja gnojidba ili đubrenje, je obavezan korak u voćnjaku koji se ne smije preskočiti. Iako je berba možda završena ili na polovini, vegetacija korijenovog sistema još traje, a u ovom periodu se dešava vitalan proces za rod sljedeće godine: diferencijacija cvjetnih pupova.
Ovaj proces počinje od polovine ljeta i traje sve do kraja vegetacije, odnosno sredine novembra. Voćka se sada intenzivno priprema za narednu sezonu.
"Mi krajem vegetacije, u novembru, tačno možemo vidjeti na svakoj grani, na svakom stablu, koliko će naredne godine biti cvjetova, odnosno koliko će biti ploda", kaže nam Dževad Lavić, stručni savjetnik za voćarstvo u Federalnom zavodu za poljoprivredu.
Voćari bi trebali znati da se cvjetni pupovi razlikuju od lisnih po tome što su "malo deblji, bucmasti" i oni će naredne godine dati plod, za razliku od lisnih koji su "mali i špicasti", a gdje će ponovo izrasti list.
Da bi se formirao što veći broj cvjetnih pupoljaka, jesenje đubrenje je obavezna mjera. Njime se voćki nadoknađuje ono što je utrošila tokom berbe i osigurava stabilan rod za narednu godinu. Ako biljka prerodi, a ne dobije povratnu hranu, sljedeće sezone će "uzeti godišnji odmor" - doći će do alternativnog plodonošenja i slabijeg roda.
"Naši proizvođači često griješe. Kada završe berbu, posvete se prodaji ploda i zaradi, a voćnjak ostane zapostavljen. Đubrenje pomjeraju pred samu zimu, kada je već kasno jer je biljka završila s diferencijacijom pupova. U tom slučaju ne možemo očekivati rod naredne godine", upozorava ovaj stručnjak.
Za jesen se koriste NPK formulacije sa smanjenim sadržajem azota, a većim udjelom fosfora i kalija – na primjer 10:20:30 ili 8:16:24. Fosfor i kalij su ključni za razvoj cvjetnih pupova, korijenov sistem i jačanje stabla, dok previše azota u ovom periodu može izazvati kasni porast i povećati rizik od izmrzavanja.
"Prosjek prinosa u našem voćnjaku je 12–14 kilograma po stablu. To znači da se po stablu vraća oko 300 do 350 grama NPK đubriva. Kod starijih stabala, koja ulaze u završne faze životnog vijeka, tu količinu možemo i povećati ili podijeliti u više manjih doza, kako bismo im produžili vijek i održali rodnost", navodi Lavić.
Đubrivo se raspoređuje u obliku prstena oko stabla. Nakon toga je obavezno unošenje u zemljište – frezanjem ili okopavanjem. Na taj način hranjive materije dospijevaju bliže korijenu, smanjuju se gubici isparavanjem, a povećava se iskoristivost.
"Često proizvođači naprave grešku tako što samo pospu đubrivo i ostave ga. Kiša ga rastapa mjesecima, pa je gubitak velik, a biljka nema pravi efekat. Unošenjem u zemlju odmah nakon aplikacije povećavamo dostupnost hranjiva i smanjujemo troškove", naglašava Lavić.
Optimalan trenutak za jesenje đubrenje je odmah nakon berbe, a posebno kod stabala koja su prerodila. Tada je najpotrebnije nadomjestiti hranu koju je biljka potrošila. Nije potrebno čekati da opadne list – upravo sada, dok se još odvija diferencijacija pupova, biljka najviše koristi hranjive materije.
NPK se daje i na početku vegetacije. U fazi cvjetanja i formiranja plodova, biljci je potrebna dodatna prihrana azotom, jer ga koristi u najvećim količinama i on najbrže djeluje.
"Azot je za biljku poput infuzije – djeluje brzo i daje joj snagu u najkritičnijem trenutku, kada formira plodove. Ali u jesen s njim treba biti oprezan, jer ga biljka ne može iskoristiti, a može izazvati neželjene posljedice", kaže ovaj stručnjak za voćarstvo.
Cilj ovakvog pristupa je da se svake godine osiguraju redovni i kvalitetni prinosi, bez velikih oscilacija. "Bolje je imati 12 kilograma prve klase nego 20 kilograma treće klase. Redovna i pravilna ishrana stabala donosi stabilnost, kvalitet i bolju zaradu proizvođaču", zaključuje Lavić.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica