Nakon obilnih kiša koje traju gotovo čitav septembar, nemoguće je ne zapaziti ogromnu količinu gljiva u našoj okolini. Šta moramo znati o njima?
Sa obilnim kišama, priroda kao da se ponovo probudila, svuda oko nas buja zelenilo nakon nesnosnih ljetnih žega. Međutim, osim zelenila, čini se da među travom i šumskim lišćem buja i nešto drugo - gljive različitih veličina i oblika su svuda oko nas. Strastveni fotograf i zaljubljenik u prirodu, naročito u carstvo ovih šumskih plodova Mirko Bilek iz Padine kod Pančeva u Srbiji otkriva koje se mogu javiti u livadskim ekosistemima.
"Kao prvo, moram da napomenem da se sve informacije u ovom članku moraju uzimati sa rezervom i ne mogu služiti kao izvor informacija za identifikaciju gljiva, pogotovo vrsta koje će se koristi u ishrani. Za vrste koje planirate da konzumirate, morate koristiti adekvatnu, stručnu literaturu jer su one izuzetno varijabilni organizmi", uvodi nas Bilek dodajući da se otrovne i jestive vrste često razlikuju u izuzetno sitnim karakterima i da morate da znate u šta tačno gledate, gdje gledate i odakle ste gljivu ubrali i na koji način.
Edukacija je najbolji početak svakog istraživanja, smatra, uz, naravno, stručnu i provjerenu literaturu. Naravno, provjerene prodavnice i proizvođači su uvijek najbolji odgovor za tražene recepte.
"Ukoliko želite da konzumirate one iz prirode, morate uraditi identifikaciju vrste sa 100-postotnom sigurnošću. Ako ne sami, onda sa stručnjakom koji se u to razumije."
Što se tiče gljiva koje se javljaju u livadskim ekosistemima u Vojvodini, najčešće se u jesen pojavljuju vrste iz roda Macrolepiota sp., Lepiota sp., Chlorophylum sp., Agaricus sp., i Amanita sp. One nose različite domaće nazive u zavisnosti od kraja, a među spomenutim je i velika sunčanica, sunčanica sa ljušturom, muhara, plemenita pečurka...
"Među jestivim vrstama, mora se istaći da postoji i kategorija 'uslovno jestivih vrsta' što znači da se gljiva u određenim uslovima može konzumirati, a koji su ti uslovi zavisi od vrste do vrste. Neke se, na primjer, ne mogu jesti ukoliko se prvo termički ne obrade", otkriva nam naš sagovornik informišući čitaoce da se ovi organizmi ponašaju kao "sunđeri" i upijaju i akumuliraju u sebi brojne toksične materije poput teških metala, te je stoga jedno od osnovnih pravila da se nikako ne skupljaju u urbanim sredinama i na njivama.
"Nekad jestive gljive koje se mogu naći na zagađenim mjestima više mogu nanijeti čovjeku štetu nego korist. Mogu same stvoriti neke toksične materije u svom organizmu ne bi li ih procesuirale otrove iz svoje sredine te stoga treba biti pažljiv", kaže Bilek, dodajući da nije sve samo u jestivosti, mora se znati i njihova biologija.
Česta zabluda berača je da treba nositi nož i njime odsjeći nadzemni dio gljive.
"Ovako se na samoj pečurki stvaraju 'rane' koje izazivaju infekciju i mogu dovesti do zaražavanja čitavog micelijuma koji se krije pod zemljom raznim bakterijama", uči nas, objašnjavajući da je najbolje pečurku držati za dršku i okretati u jednom smjeru dok se ne oslobodi zemljišta, a nastalu rupu u zemljištu zatvoriti travom čisto da ne bi došlo do pretjeranog isparavanja vlage iz podloge.
"Kada berete gljive, najbolje je ubrati onu količinu koja je potrebna za jedan ručak. To su namirnice koje se lako i brzo kvare i stoga ih ne treba brati u džakovima i skladištiti u frižideru danima. Nikako ih ne držati u plastičnim kesama, kanticama i ostalim plastikarijama."
Najbolje ih čuvati u korpama i vrećicama od prirodnih materijala.
Toksičnost gljive određuje za svaku vrstu posebno.
"Zato sam gore istakao da morate da budete 100 posto sigurni šta ste ubrali", napominjući našim čitaocima da često jestive i otrovne vrste liče i da ove razlike berače mogu dovesti u zabunu što može skupo da ih košta. To se često dešava neiskusnim beračima i početnicima, ali i profesionalcima.
Posljednjih nekoliko godina sve veći broj zabilježenih slučajeva trovanja od strane nesmotrenog branja samoniklih gljiva u prirodi uslijed brkanja vrsta. Treba biti svjestan činjenice da za toksine nekih ne postoji protivotrov i opet, da su toksini određenih vrsta termostabilni, odnosno da im termička obrada ne može ništa.
Što se tiče količine koja se može brati, nepisano pravilo je da se uvijek ostavi jedna trećina populacije za razmnožavanje.
"Gljive se razmnožavaju sporama te stoga uvijek treba ostaviti određenu količinu u prirodi za sljedeću godinu", kaže naš sagovornik dodajući da otrovne vrste ne treba uništavati gaženjem i šutiranjem jer takvo ponašanje "ne dolikuje jednom beraču, ali i civilizovanom svijetu".
"Svaki organizam ima svoje mjesto u prirodi i postoji razlog zašto je to tako. Gljive, bile one jestive ili otrovne igraju nezamjenljivu ulogu u kruženju materije u prirodi razgrađujući trulo lišće i stabla, pomažu drveću da dođe do vode, omogućavaju klijanje sjemena različitih biljaka i tako dalje. Čudesno zar ne", zaključuje Bilek dodajući da prilikom berbe ovih plodova ne treba biti pohlepan i gramziv.
Tagovi
Autorica
