Šuga - velika prijetnja ovčarstvu, kako je prepoznati i kontrolirati?

Šugu ovaca uzrokuje parazitska grinja Psoroptes ovis, koja živi na površini kože i hrani se limfom. Infestacije ovim ektoparazitom su velika briga za dobrobit ovaca jer mogu biti iscrpljujuće i s visokim postotkom zaraženih životinja. Smrtni ishodi mogu nastupiti zbog gubitka kondicije, pothranjenosti, sekundarnih infekcija i hipotermije.

Bolest je rasprostranjena po cijelom svijetu. Smatra se da je samo u nekoliko država iskorijenjena i to u Novom Zelandu, SAD-u i Kanadi, iako je i u tim područjima prisutna u divljih preživara. Zanimljivo je napomenuti da je u Ujedinjenom Kraljevstvu bila iskorijenjena 1952. godine, ali je ponovo unešena 1973. te se nakon zabrane masovnog korištenja akaricidnih kupki značajno i proširila po cijeloj državi.

Zbog velike opasnosti za okoliš, kupke se samo iznimno koriste u brojnim državama pa preostaju samo injekcijski pripravci makrocikličkih laktona. U UK je procijenjena godišnja šteta od šuge u ovaca na 8,2 milijuna funti.

Kako se prenose grinje?

Psoroptes ovis je vidljiva golim okom jer je prosječno velika nekoliko mm. Cijeli razvoj se odvija na površini kože, iako izvan ovce može zadržati vitalnost i biti sposobna za zarazu čak dvije sedmice. Ima podataka o preživljavanju i do dvije godine. U naizgled zdravom domaćinu, grinje preživljavaju na području stomaka, u očnoj duplji i uškama. Osim ličinki, razvija se preko stadija nimfi koje se ne hrane što i predstavlja problem u kontroli bolesti s injekcijskim pripravcima. To je važan faktor kojeg treba imati na umu prilikom liječenja. Razvoj joj je vrlo kratak i traje svega dvije sedmice.

Prenose se kontaktom i to s ovce na ovcu, ali i vunom i krastama koje se mogu zadržati na ogradi, bodljikavoj žici, trnju i grmlju. Mogu se prenijeti i priborom za šišanje te odjećom na kojoj su zaostale kraste i vuna. Za naglasiti je da svoje kretanje usmjeravaju prema područjima visoke temperature, ali daleko od jačeg intenziteta svjetlosti. Ovo ponašanje vjerojatno pomaže grinjama da zadrže svoj položaj na životinji te pronalaze površinu kože novog domaćina. 

Važno je na vrijeme prepoznati problem 

Razdoblje od zaraze do prvih znakova traje od nekoliko sedmica do nekoliko mjeseci u prirodno zaraženih ovaca. Na početku zaraze, kada je prisutan mali broj grinja, ne postoje značajniji znakovi. Međutim, unutar sljedeća dva mjeseca uzročnici će se umnožiti i oštećenja kože će se proširiti. Sa svojim usnim aparatom probijaju kožu kako bi se uglavnom hranile limfom i tkivnim sokovima. Pri tome nastaje manje crvenilo kože i žuto narančasta obojenost vune u blizini kože kao i žućkasti gnojni prištići, a potom žućkaste kraste. Promijenjeno runo ćemo prepoznati po tome što je vlažno i mutno. Nastale kraste se mogu lako odvojiti od kože. 

U početku se ove promjene pojavljuju na području prednjeg dijela leđa ramena i vrata. Na promijenjenim područjima, vuna se odvaja u čupercima pa se pojavljuju i potpuno ogoljela područja. U nekim slučajevima se mogu vidjeti i nakupine tamno smeđih grinja i golim okom. Kako se ne mogu hraniti na području gdje su nastale kraste, nalazimo ih uglavnom na rubovima promjena, što je važno znati prilikom uzimanja uzoraka. U ranim fazama bolesti, životinje na prvi pogled izgledaju zdravo pa se unošenjem takvih grla bolest i prenosi. Snažna iritacija i upala kože dovodi do toga da ovce postanu preosjetljive, karakteristično 'grickaju' kožu ili se čak valjaju po tlu.

Ubrzo se namnože i bakterije pa nastaju opsežne upale kože. Životinje se često češkaju stražnjom nogom i trljaju o zid, ogradu ili neke predmete. Okreću glavu, povlače runo i istezanjem unatrag te zabacivanjem glave pokušavaju ušima ili rogovima dotaknuti promijenjena mjesta.

Zbog toga su vrlo nemirne i pod stalnim stresom. Neke oboljele ovce pokazuju i refleks 'grickanja' bez ikakve vanjske stimulacije, a najviše pogođene imaju ovaj refleks kad se dodirnu kraste. Pri dodiru, neke naglo legnu i grizu kožu što može potrajati i do 10 minuta. Bolest prati i slabokrvnost što se najbolje vidi pregledom očne sluznice. Imaju manju mliječnost te rađaju mrtvo rođenu ili pak janjad manje težine. Na bolest je posebno osjetljiva janjad. U teškim slučajevima životinje ugibaju od dehidracije, sekundarne bakterijske upale pluća ili septikemije.

Kako dokazati uzročnika i liječiti?

Po sumnji, neophodno je najhitnije pozvati veterinara koji će dokazati grinju mikroskopskom pretragom opsežnih strugotina kože s krastama i runom na rubovima kožnih promjena. To je vrlo važno, jer slične znakove uzrokuju i pauši koje u većini slučajeva napadaju starije i iscrpljene ovce što nije slučaj kod šuge. Tačna dijagnoza je vrlo važna jer se neprikladnim liječenjem potiče otpornost na lijekove što je i u nas postao značajan problem. 

Zbog velike opasnosti za okoliš i vodene organizme od korištenja pesticida poput organofosfornih spojeva danas se šuga liječi injekcijskim pripravcima makrocikličkih laktona. Liječenje i kontrolu treba prepustiti veterinaru jer je za rješavanje problema vrlo važno provjeriti učinkovitost te odrediti tačnu dozu lijeka i režim doziranja. Uobičajene greške koje se događaju su: premala količina lijeka (subdoziranje), jednokratno liječenje, dugi interval među prmjenama pripravka, izostanak kontrole učinkovitosti, liječenje samo najugroženijih životinja i nedostatak dodatnih mjera kontrole poput pravovremenog šišanja. 

Kako kontrolirati šugu ovaca?

Ključni aspekt kontrole bolesti je svakako uspostavljanje biološke sigurnosti. Nastambe, oprema, pašnjak se treba smatrati kontaminiranima najmanje 17 dana nakon uklanjanja zaraženih ovaca. Također je važno promijeniti odjeću kada se krećemo među stadima na kojoj mogu zaostati kraste. Najbolja praksa za prevenciju zaraze na farmi je uspostaviti karantin i liječiti sve životinje koje dolaze tri sedmice prije miješanja s drugim ovcama na farmi. Također se preporučuje postavljanje i održavanje prikladne ograde, dezinfekcija vozila i opreme te redovito promatranje ponašanja ovaca. Šišanje može zaustaviti napredovanje šuge jer se uklanjanjem runa grinje izlažu suncu i isušivanju.

Stroga izolacija i održavanje tzv. "zatvorenog" stada spriječit će ulazak grinja. Ako to nije ostvarivo, zajednička rasplodna i sva nova grla treba zadržati u karanteni najmanje tri sedmice i redovno posmatrati. Na područjima zajedničke ispaše dolazi do brzog širenja bolesti pa se zato uvijek preporučuje saradnja među uzgajivačima te sveobuhvatna kontrola.