Prije devedesetih, u cijelom višegradskom kraju, stoka se veoma dobro prodavala. Bilo je nezamislivo da se nešto ne proda. Danas je slika drugačija.
U selu Žlijeb, udaljenom 17 kilometara od Višegrada, živi Milenko Šimšić sa suprugom i sinom. U današnjim seoskim prilikama važi za uzornog i vrijednog domaćina. Porodica se se bavi stočarstvom, a Milenko ističe da posao nije lak, ali da uz ljubav prema selu i domaćim životinjama ništa ne pada teško.
Pune štale i torovi, kao i novi prirasti, jagnjad i telad, najbolja su potvrda njihovog predanog rada.
"Imam sedam krava i troje teladi, a od toga su tri krave steone. Brinem o stotinu ovaca, kokoškama, svinjama, a stočarstvom sam počeo da se bavim 1993. godine i od toga živim. Moja mala penzija ne bi bila dovoljna za izdržavanje porodice, pa smo se odlučili na ovaj korak", priča jedan od posljednjih stanovnika ovog sela koje se graniči sa susjednom Srbijom.
Šimšić dodaje da posao i nije lak, ali da se čovjek drugačije osjeća kad je 'svoj na svome'. Veliki problem predstavljaju loši putevi pa je veoma teško da kupac dođe i da se roba proda, a i stočnih pijaca više nema.
"Da nema nakupaca, teško bi mogli sastaviti kraj sa krajem. Za gajenje stoke imamo i stimulans od lokalne zajednice, nije nešto mnogo, ali dobro dođe", kaže ovaj domaćin.
Najveći problem s kojim se susreće, pogotovo ove godine je nabavka hrane. Trava je, dodaje, izdala, nešto sijena su uspjeli balirati, ali je usluge valjaloplatiti. "Uspio sam odvojiti novac za rotacionu kosačicu, tako da mi je bar u toj vrsti posla malo lakše", priča gorštak iz Žlijeba.
Dolazi sve teže vrijeme. Stanovnik Žlijeba kaže da godine čine svoje, tako da mora da smanjuje broj stoke jer nije mlad i snažan kao ranije. Ipak, ovo što ima pomaže da bršljen i zova ne rastu oko kuća, po prozorima i zidovima.
Šurda ostavio kuću u gradu i vratio se u pusto selo: "Smršao sam i zdraviji sam"
"Prije devedesetih, u cijelom višegradskom kraju, stoka, bilo krupna ili sitna grla, se veoma dobro prodavala. Bilo je nezamislivo da se nešto ne proda. Pijace su bile raspoređene po selima – ponedeljak Klašnik, utorak Prelovo, srijeda u Višegradu. Ljudi su dolazili sa svih strana i sve je bilo živo. Ako ne prodaš na jednom, prodaćeš na drugom. Sada, nema skoro ništa. U samom gradu ima samo jedna mesara. Nema ljudi, nema novca pa nema ni stoke", vajka se Šimšić.
Nije slučajno što ovaj domaćin ima stado od stotinu ovaca. One pojedu malo hrane, jagnje i po dvoje jagnjadi, a meso je uvijek na cijeni. Ako se ne proda, pretvori se u pastrmu koja je veoma tražena.
"Jagnjad najčešće prodajemo na sokolačkoj teritoriji. Kupac redovno dolazi i plaća na licu mjesta punu cijenu. Njihova cijena je deset maraka, a ja pretežno prodajem njih sedamdesetak. Što se tiče ovaca, njih najčešće prodajem za praznike, a dosta pravimo i stelju", pojašnjava Šimšić.
Krupnu stoku, krave i telad, kako kaže, najteže je prodati.
"Tele se često ne može prodati po realnoj cijeni. Kad čovjeka više puta moliš da kupi, a on neće, kasnije te ucjenjuje i dolazimo u situaciju da ga moramo prodati mnogo ispod cijene. Što se tiče krava, mlijeko i mliječne proizvode koje pravi moja supruga uvijek nađu put do kupca", ističe ovaj nasmijani seljak.
Kada bi se opet rodio, živio bi od stočarstva, priča Milojko, dodavši da život na selu i u prirodi nikada ne bi mijenjao za onaj u gradu. Po njegovim riječima, posao je težak i mora biti uključena cijela porodica, ali "čovjeku je srce puno kad je svoj na svome, ima onoliko koliko ima, nikome ništa ne duguje i spava mirnim snom."
Tagovi
Autorica