Iz Finske u bh. komšiluk: Mia je izabrala Ivana, selo i život sa stotinu ovaca

"Volim Balkan i ove ljude" - ovako počinje priču Mia Tadić koja je život u svojoj rodnoj Finskoj zamijenila uzgojem ovaca u valjevskom selu Pričević u Srbiji. Supruga Ivana, kaže, upoznala je 2006. godine kada je došla u Srbiju na kurs jezika. Dvije godine kasnije su se vjenčali i najprije odlučili da žive u Finskoj.

"Tamo sam rodila troje djece, ali kada sam treći put bila trudna, počeli smo da razgovaramo o tome da se preselimo u Srbiju", prisjeća se ona.

Život ispočetka

S obzirom na to da su maštali o životu na selu gdje će čuvati ovce, 2014. godine odlučuju da ih kupe sa željom da jednog dana probaju život u Srbiji. Međutim, ovce su sve do njihovog preseljenja čuvali Ivanovi roditelji. U međuvremenu se stado proširilo, pa je u vrijeme njihovog dolaska već bilo šezdesetak ovaca romanovske rase.

"Kada je najstariji sin trebao da krene u prvi razred, riješili smo da dođemo ovdje i od tada smo ostali do dana današnjeg", kaže ova Finkinja.

Život su počeli +ispočetka - uzeli su zemlju pod zakup, a godinama kasnije su kupili i domaćinstvo u Pričeviću gdje sada na svojoj Farmi Tadići gaje stotinjak ovaca

"Zapravo živimo u Valjevu, ali smo svakodnevno na selu i vodimo brigu o životinjama, posebno u periodu jagnjenja."

Nijedan dan na selu nije u potpunosti isti, priča ona, i razlikuje se u zavisnosti od godišnjeg doba. U ljetnim mjesecima ovce su na ispaši, a tokom zime u toru. Također, jedna od obaveza svakako je šišanje ovaca i to dva puta godišnje, jednom na proljeće, a drugi put na jesen.

Godinama rade na selekciji

Važne odlike romanovske rase su, kaže ona, plodnost, samim tim i isplativost čuvanja. Međutim, zahtjevne su po pitanju hrane i neophodno je obezbijediti im i pravilno izbalansirati odnos hranljivih materija, minerala i vitamina, naročito u periodu bremenitosti.

"Ova rasa ovaca rano postaje polno zrela, a obično ojagnji dva, tri, ili pet jagnjadi, rjeđe jedno. Može da se jagnji tokom cijele godine, međutim, naše iskustvo je pokazalo da je to najbolje jednom i to početkom godine, u februaru", pojašnjava naša sagovornica.

Ekstremno visoke temperature i velika suša tokom ljetnih mjeseci, kaže, negativno utiču na razvoj, naročito jagnjadi. Tada dolazi i do razvoja raznih bakterija, ali i do smanjenog unosa hrane.

"Pripust ovaca je uglavnom u drugoj polovini septembra, da bi već u februaru krenule sa jagnjenjem."

Na pitanje, koja je razlika između ovaca u Finskoj i ovih koje ovdje čuvaju, ona nam objašnjava da su finske ovce dosta plodne, ali i da oni godinama rade na selekciji kako bi postigli visok standard.

"Cilj nam je da uvijek imamo kvalitetna muška i ženska grla za priplod, prvenstveno za prodaju", poručuje Tadićeva.

Novinarka i poljoprivrednica

Ova porodica obrađuje oko 13 hektara zemlje na kojoj gaje najviše lucerku, a potom i kukuruz kao i travne smiješe.

"Nekada smo sijali i sudansku travu i stočni grašak od kojih smo pravili silažu, ali se ispostavilo da to nije najbolje rješenje, pa smo odustali."

Posebnu pažnju pridaju tome da hrana koju spremaju bude visoko kvalitetna, jer se to direktno odražava na plodnost ovaca.

Osim toga što uživa u blagodetima sela i uzgoju ovaca, ova Finkinja često sa sobom nosi i fotoaparat kako bi fotografisala sva dešavanja na farmi. Dodatno zadovoljstvo joj pričinjava i to što je po struci novinar, pa kadrovi koje često zabilježi ostaju kao predivna uspomena.

Kada je riječ o planovima za budućnost, ona nam otkriva suprugovu želju da na imanju napravi destileriju kako bi pravili ukusne rakije i likere, kako za vlastite potrebe, tako i za prodaju.

"Želimo da imamo i kvalitetnu ovcu, ali i dobru rakiju", zaključuje.