Cikorija

Cikoriju su uzgajali stari Grci, Rimljani i Egipćani i koristili njezino lišće za salatu i kao ljekovitu biljku. Dvogodišnja je biljka koja u prvoj godini oblikuje zadebljali korijen s lisnom rozetom, a u drugoj godini daje stabljiku, list, cvijet i plod.

U preradi se korijen cikorije prži, pa se voćni šećer karamelizira, a inulin, masti i intybin daju aromatske i gorke tvari, ugljikohidrati, bjelančevine i eterična ulja (kavovini) daju specifičnu aromu sličnu aromi kafe. Korijen izlučuje intybin koji privlači nematode koje od njega ugibaju, pa se tako tlo čisti od nematoda.

Morfološka svojstva cikorije

Korijen je zadebljao, vretenast i bijele boje. Tijelo korijena dugo je oko 20 cm i debljine oko 10-ak cm. List je slične građe kao list šećerne repe. Stabljika je uspravna, visoka 1 – 1,5 m i grana se. Cvjetovi su skupljeni u glavice koje se razvijaju na glavnoj stabljici i postranim granama. Pelud prenose kukci, pa je cikorija stranooplodna, a može biti izvjestan postotak samooplodnje. Plod je jednosjemeni (ahenij), sitan, izdužen, tamocrvene boje, dužine oko 3, a širine oko 1 mm. Masa 1 000 sjemenki iznosi 1 – 2 g, a hektolitarska težina oko 40 – 50 kg.

Agroekološki uvjeti za uzgoj cikorije

Temperatura

Minimalna temperatura za klijanje iznosi 4 °C, a praktični minimum oko 8 °C. Optimalna temperatura klijanja je oko 20 – 25 °C. U fazi kotiledona osjetljiva je na niske temperature i izdrži do -3 °C, a s prvim pravim listovima i do -8 °C.

Svjetlost

Manje je osjetljiva na nedostatak svjetlosti od šećerne repe, ali u proizvodnji pravilnom gustoćom i rasporedom biljaka treba osigurati što bolje korištenje svjetlosti.

Voda

Cikorija se rano sije, pa ona u kritičnim fazama dobro koristi jesensko-zimsku vodu akumuliranu u tlu u dubokom oranju. Suša u kasnijim fazama ne nanosi ozbiljnije štete.

Tlo

Najbolja tla za cikoriju su lakša plodna i strukturirana tla, slabo kisele do neutralne reakcije. Može uspijevati i na nešto težim tlima ako se dobro obrađuju.

Agrotehnika za proizvodnju cikorije

Plodored

Uzgaja se u plodoredu, a odgovaraju joj iste pretkulture kao i šećernoj repi  (okopavine gnojene stajskim gnojem, zrnate mahunarke, strne žitarice).

Obrada tla

Tlo se obrađuje kao i tlo za šećernu repu. Dubina jesenskog oranja iznosi 30 cm. Obavezno je tanjuranje i priprema tla pred sjetvu sjetvospremačem.

Gnojidba

Za gnojidbu cikorije dobro je koristiti stajsko gnojivo. Stajnjak se zaorava u ljetnom oranju ili u dubokom jesenjem oranju. Na osrednje plodnim tlima treba dati oko 120 – 150 kg/ha, oko 80 – 100 kg/ha fosfora i 150 – 200 kg/ha kalija.

Sjetva

Cikoriju treba sijati rano, u prvoj polovici aprila. Sije se sijačicama na 45 – 50 cm međurednog razmaka i na dubinu od 1 – 2 cm. Sije se oko 3 – 5 kg/ha sjemena. Gustoća sklopa iznosi oko 200 – 250 hiljada biljaka/ha.

Njega usjeva cikorije

Nakon sjetve treba obaviti valjanje da se sjeme bolje stisne s tlom. Ako se stvori pokorica, treba ju pravovremeno uništiti laganim ili rotacijskim drljačama. Kultivacija je obavezna. Cikorija se prorjeđuje i prihranjuje u fazi 2 – 3 para listova.

Vađenje cikorije

Cikorija se vadi krajem septembra i početkom oktobra. Vaditi se može ručno posebnim vilama ili štihačama, plugom ili linijama za vađenje šećerne repe. Nakon vađenja odstranjuje se list i cikorija se transportuje u tvornicu na preradu. 

Izvor:

• Prof.dr.sc. M. Gagro; Industrijsko i krmno bilje; Zagreb, 1998.

Cikorija, krmni radič uzgaja se zbog svog zadebljalog, mesnatog i sočnog korijena. Korijen cikorije se koristi za ishranu stoke ali u zimskom periodu. Za divljač se cikorija uzgaja na manjim površinama u smjesi s ostalim krmnim biljkama ili se silira. Muznoj stoci dodaje se u manjim količinama, pomješana s drugim krmnim vrstama, tako da mlijeko ne bi dobilo gorak okus.

Sije se na međuredni razmak od 20 – 40 cm, što zavisi od sorte i plodnosti zemljišta. Na plodnim zemljištima razmak može biti veći (30 – 40 cm), a na siromašnijima manji (20 – 30 cm). Sije se sa 2 – 4 kg/ha na dubinu od 1 – 2 cm na težim i vlažnim tlima, a 2 – 3 cm na lakšim tlima.

Izvor:

• Prof. dr. P. Erić, dr. V. Mihailović, prof. dr. B. Ćupina, prof. dr. Đ. Gatarić; Krmne okopavine; Novi Sad, 2004.