U svakom plodu smokve nalazi se uginula osa?

Smokva, jedan od najstarijih i najzdravijih plodova Mediterana, stoljećima je prisutna na našim stolovima. Osim što je bogata fitonutrijentima, vitaminima i antioksidansima, ima i bogatu kulturnu i simboličku vrijednost. Ljekoviti su njeni plodovi, listovi, kora drveta, pa čak i mliječni sok koji se koristi u narodnoj medicini.

No, posljednjih godina društvenim mrežama i medijima širi se tvrdnja da "u svakoj smokvi postoji uginula osa", mali insekt koji navodno ugiba unutar ploda nakon oprašivanja. Kako bi razjasnili ovu zanimljivu biološku zagonetku, u sklopu projekta FoodFacts razgovarali smo sa stručnjacima iz područja voćarstva i biljne biologije.

Zašto smokva treba osicu?

Van. prof. dr. sc. Goran Fruk s Agronomskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu pojašnjava da ova voćna vrsta može stvarati plodove na više načina: partenokarpno (bez oplodnje), oprašivanjem i oplodnjom ili kombinirano, ovisno o sorti.

"Kod nje plod može nastati partenokarpno, bez oplodnje ili oprašivanjem i oplodnjom. Tako se sorte dijele u četiri grupe: obične smokve, Smyrna tip, divlje i San Pedro tip. Obične i prvi rod San Pedra ne trebaju oprašivanje, dok je kod Smyrna tipa ono nužno i to pomoću smokvine ose Blastophaga psenes", objašnjava Fruk.

Ova voćna vrsta zapravo nema klasične cvjetove koji su dostupni pčelama i drugim oprašivačima, već zatvoreni cvat, tzv. sikonij, što znači da se proces oprašivanja odvija unutar ploda. Osa u tom procesu ima ključnu ulogu: prenosi pelud iz divlje smokve na pitomu, a pritom pokušava položiti jajašca.

Gdje "nestane" osa?

Prema prof. Fruku, osa ne može preživjeti unutar ploda pitome smokve jer ne uspijeva položiti jajašca u njene cvjetove dugog tučka. Nakon što obavi oprašivanje, ugiba unutar cvata.

"Od oprašivanja do dozrijevanja prođe oko dva mjeseca. U tom vremenu enzimi ovog voća, posebno ficin, razgrađuju osicu na organske komponente koje se reapsorbiraju u tkivo ploda. Dakle, u trenutku kad plod sazrije i spreman je za konzumaciju, u njemu više nema nikakvih ostataka ovog insekta", objašnjava Fruk.

Drugim riječima, iako osa ponekad sudjeluje u oprašivanju, u plodu koji jedemo više ne postoji fizički trag insekta. A postoje li smokve bez njih?

"Da, i to većina! Oko 78 % sorata ne treba nikakvo oprašivanje, dok 18 % pripada tipu Smyrna, kojemu je osa potrebna. Ostatak čine sorte San Pedro tipa, gdje se prvi rod razvija bez oprašivanja, a drugi uz pomoć osice", dodaje Fruk.

Dakle, većina koje se uzgajaju na Mediteranu, poput Petrovače bijele, Bjelice ili Zamora crne, nastaje bez pomoći osa, čime se potpuno eliminira mogućnost da se bilo kakav insekt nalazi unutar ploda.

Smokvina osa - fascinantan mutualizam

Dodatno pojašnjenje daje dr. sc. Dejan Bošnjak s Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, koji ističe da je odnos između smokve i smokvine ose izvanredan primjer mutualizma, uzajamne koristi između dviju vrsta.

"One imaju zatvorene cvjetove koji su nedostupni većini oprašivača, a smokvine ose su evolucijski prilagođene kako bi obavile taj posao. Bez njih, mnoge vrste smokava uopće se ne bi mogle razmnožavati", pojašnjava Bošnjak.

U prirodi postoji više od 800 vrsta smokava i velik broj različitih vrsta njenih osa. Kod dvodomnih vrsta, osa može preživjeti i razmnožavati se samo u muškima plodovima. Ako uđe u ženski plod ne može položiti jaja i ugiba, dok plod sazrijeva i postaje jestiv.

"U tom slučaju, osa ne ostaje u plodu kao ‘strano tijelo’, već se njene organske tvari potpuno razgrade. Taj proces je zapravo završni dio prirodnog ciklusa oprašivanja", dodaje Bošnjak.

Stručnjaci se slažu: netačno je da svaka smokva sadrži mrtvu osicu. Većina modernih sorata ne treba oprašivanje, a čak i kod onih koje ga zahtijevaju, ovaj insekte se u potpunosti razgradi tokom sazrijevanja ploda zahvaljujući enzimima poput ficina. Drugim riječima, u voću kojeg jedemo nema ni osa ni njihovih ostataka, samo slatki, hranjivi i biohemijski bogati plod, prepun kalcija, željeza, vlakana i prirodnih antioksidansa.