Dok poljoprivrednici proizvode, trgovci trguju

Čini se kako je malo onih koji doista točno znaju kamo odlazi razlika novca između otkupne i maloprodajne cijene proizvoda, zapravo kamo se sve raspodjeljuje razlika sredstava između cijene koju dobiju proizvođači od otkupljivača i prodajne cijene u trgovačkim lancima, na veletržnicama i tržnicama, sajmovima, prodavaonicama. Primjerice, PDV od 25 posto poreza na dodanu vrijednost, kao oblik oporezivanja potrošnje i potrošača, koje se primjenjuje još 60.-ih godina minulog stoljeća pa marža hipermarketa s različitim super-rabatima (popustima), sudjelovanjem u marketingu, ambalaži, troškovima oko transporta, hlađenja, investiranja, kreditiranja, uskladištenja, kale odnosno gubitka na težini robe uslijed sušenja otpada, odnosno otpisa robe. Iskusni i mjerodavni gospodarstvenici preporučuju kako je potrebno sačiniti dobar, objektivan, racionalan izračun novčanih sredstava za sve spomenute segmente, posebice o novcu za podmirenje PDV-a i o dinamici eventualnog izvođenja investicijskog projekta koji je kod mnogih proizvođača i otkupljivača vezan za kreditna sredstva.

Kamo odlazi razlika novca između otkupne i maloprodajne cijene proizvoda?

Tu je primjerice, kod poljoprivrednih proizvođača obnova i oplemenjivanje zemljišta, nabavka sjemena, gnojiva te zaštita proizvodnje u svim poljoprivrednim kategorijama, prehrambenoj industriji, eko-proizvodnji. Sve govori kako to sve najbolje poznaju otkupljivači i trgovci, a na svojoj koži osjećaju i doživljavaju proizvođači, kupci i potrošači.

No, gotovo svi na policama u prodavaonicama trgovačkih lanaca, veletržnicama i tržnicama te sajmovima diljem Lijepe naše, tamo gdje god su u funkciji društva, ipak mogu birati ponuđene i izložene namirnice u rinfuzi, što se posebice odnosi na različito voće i povrće iz domovine i uvoza iz različitih krajeva svijeta. Tako se mogu uvjeriti kako na tim istim policama trgovačkih lanaca ostane na tisuće tona neprodanih poljoprivrednih proizvoda, koji nisu kvalitetni, iako su ruku na srce, mnogo koštali otkupljivače i trgovce. O tomu nam i jesenas svjedoče mnogi primjeri, ne samo diljem Hrvatske, nego i u cijeloj Europi pa i znatno šire. Upućeni kažu kako uslijed toga ipak najviše ispaštaju proizvođači i otkupljivači, podsjećajući kako se gotovo u svakoj sezoni berbe, otkupa i prodaje proizvoda, najviše tona otpiše rajčica i zelene salate, lubenica, bresaka, svježih smokava, banana, od čega opet najviše mandarina, primjerice protekle godine u dolini Neretve te da goleme količine (ne)navedenog povrća i voća završi negdje na odlagalištima smeća i različita otpada uslijed truleži.

„Omjer otkupne i maloprodajne cijene bilo kojeg poljoprivrednog proizvoda u Hrvatskoj je ugrubo 1:2,5. Na tržištima veće kupovne moći, još je veća razlika u korist maloprodajnih cijena, uslijed većeg troška uslužne djelatnosti. Ako doista želimo razumjeti koliko novca dobije poljoprivrednik, odnosno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo za svoj proizvod na polici nekog trgovačkog lanca u Republici Hrvatskoj, postavljenu maloprodajnu cijenu podijelimo s 2,5. Primjerice, ako je kristal-salata na polici označena po 4,99 kn/komad, njen proizvođač dobije 2 kune za jedan komad, prema gruboj procjeni. Inače, struktura proizvodnje na malim OPG-ovima često znači kako ti mali poljoprivredni proizvođači nisu u sustavu PDV-a. Zato su njihovi ulazni troškovi veći za 25 posto u nabavci repromaterijala, odnosno sjemena, gnojiva, grijanja za plastenike, goriva za prijevoz do otkupnog mjesta, zaštitnih sredstava, ambalaže, uskladištenja, hlađenja, troškova na transport, marketing. Ali su njihovi prihodi istodobno bez PDV-a, odnosno poreza na dodanu vrijednost“, objašnjava Svemir Filipović, direktor tvrtke Mandarinko u Opuzenu, ističući:

Omjer otkupne i maloprodajne cijene poljoprivrednog proizvoda ugrubo iznosi 1 : 2,5

„Od maloprodajne cijene moramo odbiti 25 posto PDV-a, zatim moramo uzeti u obzir i gubitke uslijed prebivanja robe na policama. Međutim, potrošači svojim učestalim samo-izborom, na policama trgovačkih lanaca ostavljaju i mnogo oštećenih plodova. A ti se gubici, ovisno o poljoprivrednoj kulturi, kreću najmanje od 10 pa čak do 40 posto. Ako uprosječimo taj trošak na 15 posto - bez obzira na zakonom dopušteni otpis od 4 posto u maloprodaji - stvarni su gubici veći u samoposlužnom obliku prodaje i od neto maloprodajne cijene nakon umanjenja za PDV, trebamo odbiti 15 posto.“

Filipović koji je završio studij u SAD-u, radio u Konzumu u prodaji voća i povrća pa u maloprodaji na području Zagreba te vodio financije poduzeća u Splitskoj banci na potezu Makarska-Dubrovnik te se potvrdio vrsnim stručnjakom za posao koji obavlja, računa kako je trošak rada na prodaji svježeg voća i povrća u samoposlužnim prodavaonicama oko 7 - 8 posto od maloprodajne cijene. Također podsjeća:

„Ako trgovac na malo ima pravo zaraditi nešto od svoga truda i rizika, pretpostavlja se kako će on zaračunati oko 7 - 8 posto rabata. Zaokružimo li te zadnje skupine troškova na 15 posto, dolazimo do trećeg odbitka od neto maloprodajne cijene. Dakle, od izvorne maloprodajne cijene na policama nekog trgovačkog lanca, odbijemo 25 posto PDV-a i još 30 posto troškova uslijed uništenja proizvoda na spomenutim policama - dostave iz skladišta do prodajnog objekta i ciljane dobiti trgovačkog lanca. Pretpostavimo li i naš primjer salate kristalke čija je cijena 4,99 kn za komad, to bi značilo da trgovački lanac može platiti dobavljaču oko 3,1 kunu za svaki po komadu. Uzmemo li u obzir da se trošak dostave do skladišta trgovačkog lanca mijenja u odnosu na udaljenost dobavljača do tog skladišta, teško je reći koliko on objektivno iznosi“, zaključuje gospodin Svemir Filipović.

Od izvorne maloprodajne cijene odbije se 25 % PDV i još 30 % troškova

Kaže kako trošak dostave za proizvođače s juga Hrvatske iznosi oko 0,5 kuna po komadu salate kristalke, a trošak ambalaže još 0,5 kn/kom. Tako otkupni centar, dodaje Filipović, može maksimalno platiti 2,1 kune za komad salate kristalke iz navedenog primjera, samo ako radi na karitativnoj osnovi. Ako želi pokriti tek minimalne režijske troškove poslovanja, bez imalo dobiti za trgovačko društvo, nikako ne bi smio platiti više od 1,8 kn/kom salate.

Napominje kako postoji stalan prigovor proizvođača na veliku razliku između otkupnih i maloprodajnih cijena, podsjećajući kako ih usitnjeni posjedi i rastući životni troškovi kod velike većine poljoprivrednih proizvođača s jedne strane, kao i zaoštrena konkurentska utakmica i povećana ponuda s druge strane, ali i smanjena kupovna moć našeg stanovništva s treće strane, drže u stalnom danonoćnom stresu i pri stvarnim zaradama.

Ne smije se zaboraviti ni činjenica kako svaka nepredviđena okolnost vremenskih nepogoda baca poljoprivrednike u očaj jer nemaju mogućnosti akumulacije zarade iz prethodnih godina, tvrdi Filipović, kako bi se izvukli iz gubitka te uspostavili novu proizvodnju. No, Filipović također poručuje kako se mnogi poljoprivrednici, odnosno mali OPG-ovi zadužuju po nepovoljnim uvjetima te svjesno i namjerno ulaze u dužničko ropstvo te da su kritičari odnosa maloprodajnih i otkupnih cijena pronašli sebi izdašnu i zabavnu temu.

„U stvari, pravi problem je izbirljivost potrošača koja stvara nepotrebne štete i posebne troškove. Naime, standardi pri odabiru proizvoda koji mogu doći na police trgovačkog lanca, takvi su da smo već u proizvodnji primorani odbaciti oko 30 posto proizvoda jer ne izgleda lijep, ugodan za oko, bez obzira na brojna svojstva takve hrane. To znači i znatno umanjenje moguće zarade proizvođača čak za trećinu, i to odmah na njegovoj njivi. Taj je problem sve učestaliji na svim poljoprivrednim obradivim površinama, odnosno na imanjima OPG-ova, u cijelom svijetu, poglavito na tržištima s razvijenim i učinkovitim sustavom prodaje putem trgovačkih lanaca. Dakle, sve govori kako je potrošač, a ne trgovac, kralj (ica) radi kojeg proizvodimo ono što je voljan kupiti, ali i zbog kojeg ujedno očajnički udaramo glavom o zid nakon neuspješne sezone, poput prošlogodišnje uslijed neretvanske mandarine“, zaključuje gospodin Svemir Filipović, direktor tvrtke Mandarinko, pokušavši tek na nekoliko primjera pojasniti kamo odlazi razlika novca između otkupne i maloprodajne cijene proizvoda.

Pravi problem je izbirljivost potrošača - to stvara nepotrebne štete i troškove

Opetujmo kako je njegova tvrtka Mandarinko registrirana za više djelatnosti i usluga poput proizvodnje, otkupa, prodaje, prerade i konzerviranja voća i povrća; proizvodnje pića, mliječni i inih prehrambenih proizvoda, kupnje i prodaje različite robe, trgovačkog posredovanja na domaćem i inozemnom tržištu, pripremanja hrane i pružanja usluga prehrane, pripremanja i usluživanja pića i napitaka te pružanja usluga smještaja. U paleti djelatnosti te tvrtke naglašeno je pružanje usluga i u nautičkom, seoskom, zdravstvenom, kongresnom, športskom, lovnom te inim vidovima turizma, kao i pružanje inih turističkih usluga.

Dakako, značajno mjesto ima i domaći i međunarodni prijevoz robe i putnika u cestovnom prometu, građenje, projektiranje i nadzor nad gradnjom, športska rekreacija, iznajmljivanje automobila (rent a car) pa iznajmljivanje plaža i športskih rekvizita na njima. U sklopu tog uistinu izdašnog, zanimljivog i oplemenjenog programa svoje mjesto imaju i računovodstveni i knjigovodstveni poslovi, uskladištenje robe, međunarodno otpremništvo, prijevoz putnika i robe (tereta) morem i priobaljem.

Naime, poslovni cilj tvrtke je u tome da ona bude servis rascjepkanim poljoprivrednim proizvođačima kako bi njihovi proizvodi došli na sigurne police trgovačkih lanaca u RH, a kad joj tržišni uvjeti dopuste i na policama stranih zemalja. Robne skupine koje zanimaju tu tvrtku odnose se na mandarine, kupusnjače, zelenu salatu, karfiol, rajčice, papriku, krastavac, tikvice, lubenice, dinju. Također joj je bitno biti učinkovit i inovativan proizvođač povrća i voća u zaštićenim prostorima (plastenicima), čijom kvalitetom i kontinuitetom sustavno graditi povjerenje kupaca u Filipovićevoj tvrtki. Ujedno joj je cilj biti prepoznatljivim i pouzdanim kapilarnim dostavljačem svježeg voća i povrća za gastronomiju i maloprodajnu mrežu na prostoru od Splita do Cavtata te na širem području.

Kažimo i to kako je Strahimir Filipović, uz obilato potvrđeno uspješno vođenje projekata u struci i savjete od oca te inih poslovnih uzora i mentora, rastao do spoznaja koje su ga uputile na ostvarenje životnih planova u industriji voća i povrća, uz žarku želju da svojim znanjem i bogatim iskustvom pomogne poljoprivrednim proizvođačima Neretvanske doline. To potvrđuju i mnogi poljodjelci u dolini Neretve, baš kao i u Udruzi voćara Mandarina iz koje poručuju kako bi, kao proizvođači voća i povrća, željeli da se cijena poljoprivrednih proizvoda bazira na kalkulaciji troškova proizvodnje, plus dobit koja jamči opstojnost poljoprivredne djelatnosti ne samo u dolini Neretve, nego na cijelom području Hrvatske.

Cijenu poljoprivrednih proizvoda određuje globalno tržište

„Svjedoci smo kako cijenu poljoprivrednih proizvoda određuje globalno tržište, odnosno sustav velikih brojeva u kojima vlada oštra konkurencija, gdje proizvođači nemaju baš mnogo manevarskog prostora. Kad je u pitanju mandarina, kalkulacija stvarnih troškova proizvodnje izrazito je varijabilna - u zavisnosti od mikroklimatskih uvjeta, primijenjenih agrotehničkih mjera, prosječnih prinosa - te se kreće u intervalu od 1,50 - 2,00 kune po kilogramu. Troškovi obrade plodova u pakirnim centrima - ambalaža, kalibriranje, pakiranje, troškovi radne snage i druge tehnološke operacije - sve prema nama dostupnim informacijama, kreću se u granicama od 1,10 - 1,20 kuna po kilogramu. Transportni troškovi na domaćem tržištu kreću se u intervalu 0,15 - 0,20 kn/kg. Inače, mreže trgovačkih lanaca nisu nam poznate, no međutim - prema onom što se da primijetiti na policama u prodavaonicama - zasigurno nisu male“, doznajemo od dipl. ing. agronomije Mijodraga Karidžije, predsjednika Udruge voćara Mandarina.