Vari, brusi i popravlja! Ivana Lukić remontuje poljoprivredne mašine

Porodični posao i ljubav prema poljoprivredi učinili su da jedna Valjevčanka postane, ni manje ni više, nego jedan od supervizora u centru za održavanje poljoprivredne mehanizacije u okviru kompanije Al Dahra. Da, dobro ste pročitali, žena na čelu tima za sanaciju i remont poljoprivrednih mašina.

Po struci inženjer poljoprivrede, Ivana Lukić (24) iz valjevskog sela Žabari u Srbiji, od malena je učestvovala u svakodnevnim obavezama na porodičnoj farmi krava, na njivi, ali i kod kuće. Zahvaljujući svom djedu, koji je činio da svaki trenutak na imanju bude zabavan i dragocjen, ova mlada djevojka još iz ranog djetinjstva ima usađene radne navike, kao i sliku o tome kako jedno domaćinstvo treba da izgleda.

Završila je Poljoprivrednu škole u Valjevu, smjer Poljoprivredni tehničar, a zatim nastavila obrazovanje na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu, gdje je diplomirala na smjeru Biotehnički i informacioni inženjering.

Radi na porodičnoj farmi

Osim toga što je zaposlena u centru za održavanje poljoprivredne mehanizacije, ova djevojka redovno učestvuje i u poslovima na farmi i njivi.

"Primarno se bavimo stočarstvom, ali za potrebe životinja gajimo i ratarske kulture poput kukuruza, pšenice, lucerke, grahorice, kao i razne travne smiješe na površini od oko 17 hektara", kaže ona.

Kako dalje nastavlja, uprkos izazovnim godinama, trude se da sa tih parcela izvuku najbolje, a da prinosi budu bolji nego prethodne godine. Posjeduju jedan traktor i sve ostale priključne mašine koje pokrivaju sve agrotehničke operacije.

"Radni dan na farmi protiče gotovo po istom ritmu svakog jutra, čišćenje, priprema i davanje hrane, provjera vode i opšte stanje grla. Tokom sezone radova na njivi, otac uglavnom sve obavlja sam, ali tokom žetve ili kosidbe, kao i prilikom pripreme stočne hrane, svi smo uključeni."

Kolege su joj nepresušni izvor znanja

Kada je u pitanju posao u firmi, ona je dio tima koji se bavi održavanjem mehanizacije. Na sreću, kaže, veći dio radnog vremena provodi u radionici, a manje u kancelariji.

"Moj radni dan obično počinje pregledom rasporeda sa kolegama i koordinacijom aktivnosti mehaničara, bravara, metalostrugara, vulkanizera i drugih majstora. Izuzev dijela vezanog za administraciju pratimo koji kvarovi treba da se saniraju i koji remonti i servisi su planirani", kaže ona i dodaje da se često rade i adaptacije postojećih sistema kako bi unaprijedili proizvodnju, a tim koji vodi broji čak 40 radnika.

Kolege majstori su, navodi, nepresušni i izuzetni izvor znanja. Zanimljivo je to što je od njih naučila dosta toga o mehanici, varenju i bravariji. I još uvijek uči.

"Najproduktivnije vrijeme je ono provedeno sa njima, jer iskustvo i posvećenost koje oni pružaju omogućava da svaki radni zadatak bude kvalitetno izveden."

Zahvaljujući njima, dodaje, riječ "radionica" joj je već dugo omiljena.

Ima li predrasuda?

Na pitanje: Da li se susretala sa izazovima u sticanju autoriteta i poštovanja među kolegama obzirom na status žene u svom radnom okruženju, odgovara kako je već naučila da će uvijek postojati oni koji dovode u pitanje nečiji rad, bez obzira na trud i dostignuća.

"Kao ženi mi je vjerovatno bilo teže, ali vjerujem da u ishodu odlučuje karakter, pristup i upornost. Moj profesor je govorio 'Ne trpim autoritete, ali poštujem ljude', i to je princip kojim se vodim", pojašnjava naša sagovornica.

Zineta je vlasnica farme krava: "Grad? Ne hvala! Moja sloboda na selu nema cijenu!"

Poštovanje je, kaže, osnova njenog odnosa sa kolegama, a za one koje odstupaju od tog standarda postoje jasno definisana pravila poslovnog autoriteta.

"Istina je da u okviru agrobiznisa kao korporativnog segmenta i u upravljanju tehničkim sistemima žene još uvijek nisu dovoljno zastupljene, ali statistički gledano, njihovo prisustvo postepeno raste."

Fokusirana na napredak

Mada, istovremeno je pomalo razočarava paradoks što danas mora da se govori o razbijanju predrasuda kada je riječ o ženama u poljoprivredi.

"Dovoljno je otići u bilo koje selo u zapadnoj Srbiji, Vojvodini ili drugim dijelovima zemlje, naročito u stočarskim krajevima ili domaćinstvima i vidjeti žene koje svakodnevno obavljaju poslove koji mnogi smatraju 'muškim'", navodi Lukić.

Kaže da o toj podjeli nikada nije razmišljala sve dok nije otišla iz svog mjesta i shvatila da se negdje divljenje može izazvati nečim što je njoj oduvijek bilo sasvim prirodno.

Kada je riječ o planovima za budućnost, ova mlada i već uspješna djevojka ističe da je fokusirana na napredak u oblasti kojom se bavi, sa željom da kroz svoj rad direktno ili indirektno doprinese jačanju svijesti o značaju poljoprivrede i proizvodnje hrane.

"Kada postanete svjesni koliko je to značajan posao i koliko vas okruženje u kojem radite ispunjava, ništa vam ne pada teško", zaključuje.