Senzacionalistički dokumentarac koji propituje ekološke posljedice ribolova

Glavna premisa filma "Seaspiracy“, premijerno prikazanog u vrijeme COVID pandemije, kada je gotovo svaki razgovor lako kliznuo u teorije zavjere, jest tvrdnja da je najveći problem za očuvanje okeana upravo u destruktivnim praksama globalne ribarske industrije.

Plastika ili planeta? Globalni je projekt National Geographica s ciljem podizanja svijesti o golemim količinama plastike koje završavaju u morima i okeanima, uz poziv na smanjenje korištenja jednokratne.

Veliki pacifički otok smeća

Svake godine čak devet miliona tona plastike završi u oceanima. Tragovi mikroplastike pronađeni su u 114 vrsta vodenih životinja, a čak 700 morskih vrsta jede ju ili je dolazilo u doticaj s njom.

Pretpostavljam da ste već čuli za Veliki pacifički otok smeća (Great Pacific Garbage Patch), golemu nakupinu morskog otpada, prvenstveno plastike, koja pluta između Kalifornije i Havaja.

Procjenjuje se da zauzima površinu veću od Francuske, Njemačke i Španije zajedno. No, riječ nije o čvrstoj masi, nego o gustoj juhi mikročestica i većih komada plastike koju morske struje drže koncentriranom.

I dok je taj otok postao globalni simbol zagađenja plastikom, ovaj film pokušava pokazati kako je to tek vrh ledenog brijega.

Radnja filma prati redatelja Alija Tabrizija dok putuje diljem svijeta i istražuje kako industrijski ribolov uništava okeane. Prikazuje se uništavanje koraljnih grebena, masovni ulov riba, korištenje ribljih jaja u farmaceutskoj i prehrambenoj industriji te velike količine otpada koje ribari bacaju u more.

Posebna se pažnja posvećuje problemu ilegalnog ribolova i njegovim katastrofalnim posljedicama za morske resurse. Film oštro kritizira marketinške etikete poput "održivog ribarstva", smatrajući ih zavaravajućima za potrošače.

Bavi se i problemom plastičnog zagađenja iz same ribarske industrije, od mreža do drugog otpada koji ozbiljno ugrožava morski život. Film ide toliko daleko da proziva neke od poznatih organizacija za zaštitu okoliša zbog neaktivnosti, pa čak i učesnikom u održavanju statusa quo.

Reditelj se nekoliko puta puta nađe u "smrtnoj" opasnosti, a ono što započinje kao priča o proučavanju otpada u okeana vrlo brzo se pretvori u trilerski obilazak brojnih stanica širom svijeta. Jednoj opasnijoj od druge.

Ovaj Netflix-ov dokumentarac je prije svega šokantan, a ako vas nakon svih tih odsječenih peraja, plastike u oceanu, poklanih kitova na Farskim otocima i robova na Tajlandu, reditelj ne uspije barem zaintririgati za temu, onda vas sigurno neće potaknuti na razmišljanje o nužnim promjenama kako bi budući naraštaji uopće imali gdje živjeti.

Kako se francuski poljoprivrednici bore za opstanak malih porodičnih farmi?

Ali svi dokumentarci koji imaju nekakvu agendu su problematični, prije svega jer vas žele uvjeriti kako je sve zabilježeno i istinito, stoga, ako vas zaintrigira tema kojom, se bavi, možda je najbolje da provjerite podatke s kojima barata.

A ako ne, uvijek imate novu temu za razgovor na porodičnim roštiljima. Bez obzira koju stranu Tabrizijeve priče odlučite prihvatiti, a dilema je - za ili protiv konzumacije ribe i morskih plodova. I da ne bude zabune, opcija protiv ne uključuje prebacivanje isključivo na kopneno meso.

Kritike i pohvale

Film je naišao na brojke kritike stručnjaka iz područja morskih nauka i ribarstva, koji mu zamjeraju pojednostavljivanje kompleksnih ekoloških procesa, netačnost nekih podataka i senzacionalistički pristup.

Optužen je za generalizacije i crno-bijeli prikaz industrije, pri čemu zanemaruje regionalne razlike, napore ribarskih zajednica i napredak u regulaciji ribarstva.

Previše tema je pokušao Tabzizi ugurati u svoj film, pa često skače s jedne teme na drugu, nedovoljno ih razradivši, što na kraju rezultira dokumentarcem koji više pokušava zapanjiti nego obrazovati.

Umjesto strukturiranog uvida u globalne probleme ribarstva, dobili smo kolaž šokantnih slika i tvrdnji koje ostavljaju snažan dojam, ali često bez konteksta, provjere i dublje analize.