Potresno svjedočanstvo o otimanju zemlje i kontroli nad osnovnim resursima

Jedno od najpotresnijih sjećanja iz mog djetinjstva bilo je kada su nam pročitali pismo indijanskog poglavice Seattlea američkom predsjedniku Franklinu Pierceu. U njemu poglavica naglašava svetost zemlje, povezanost ljudi s prirodom, odgovornost prema budućim generacijama i upozorava da se zemlja ne smije prodavati niti uništavati, jer čovjek samo "posuđuje zemlju od svoje djece“.

Cijeli razred male djece koji plače. Pamtljivo i nakon četiri desetljeća. S obzirom na to da danas živimo u vremenu preispitivanja historije, postoje brojne tvrdnje da je pismo izmišljotina. Ali da ne ulazim previše u te teorije, bez obzira kome odlučite vjerovati, toplo preporučam da ga pročitate. Možda će vas natjerati da odvojite smeće ove sedmice.

Legende kojih se (ne)sjećamo

Druga legenda iz tog davnog vremena kaže da bi ovaj kraj, to uključuje Slavoniju, Baranju, Bačku i Srijem, mogao prehraniti Evropu. Ili barem pola nje. Samo kad bi se navodnjavalo.

Možda sam neki dio nadodao ili izostavio, ali ponavljam, prošlo je četiri desetljeća, a "Sjećanja su poput stare odjeće: možda izgledaju poznato, ali materijal se promijenio“, rekla je Margaret Atwood.

Danas je Ukrajina žitnica Evrope. Površina obradivog tla te zemlje više je od 13 puta veća od kombiniranog obradivog tla gore spomenutih regija. Pa eto, ni oni nas ne mogu prehraniti.

Ali ima nas tri milijarde više nego u 80-ima, reći će mnogi. Ima, ali u Evropi nas je samo 35 miliona više.

Nedavno smo objavili vijest da je vlasnik nogometnog kluba Arsenal postao najveći zemljoposjednik u Sjedinjenim Državama. Dan kasnije pročitao sam još jednu sličnu vijest. I onda sam pronašao informacije o tome koliko koji milijarder posjeduje zemlje. Iako sam nesklon teorijama zavjere, ne mogu se oteti dojmu… bolje neću.

Dokumentarni film The Grab (2022) režirala je Gabriela Cowperthwaite, poznata po naslovima poput "Blackfish", koji su se bavili ozbiljnim društvenim i ekološkim temama.

Film prati istraživačke novinare iz The Center for Investigative Reporting, na čelu s Nateom Halversonom, dok otkrivaju skrivene globalne napore država, finansijskih investitora i privatnih vojnih grupa da preuzmu kontrolu nad osnovnim resursima poput hrane, poljoprivrednog zemljišta i vode. Akciju koja se odvija iza scene politike i ekonomije i utječe na zajednice koje gube vlastite resurse.

Film povezuje slučajeve iz različitih dijelova svijeta, uključujući kupovine zemlje i kontrolu prehrambene proizvodnje u SAD-u, Evropi, Africi i drugdje, te istražuje političke i ekonomske motive iza tih poteza.

Novinar Nate Halverson 2014. godine otkrio je da je kineska kompanija, po nalogu svoje vlade, preuzela Smithfield Foods i time stekla kontrolu nad četvrtinom američkih zaliha svinjetine, otkrivajući širu priču o globalnoj borbi za sigurnost hrane.

Samotni život na farmi: Između idile, očaja i čelične volje

Odavde nas istraga vodi širom svijeta. U Rusiji se američki kauboji zapošljavaju kako bi poboljšali stočni fond zemlje. U Africi privatne vojne kompanije tjeraju ljude da napuste zemlju na kojoj su živjeli generacijama. A u Arizoni fondovi iz Saudijske Arabije kupuju ogromne dijelove poljoprivrednog zemljišta i crpe podzemne vode s njega tako intenzivno da lokalno stanovništvo otkriva da im se vlastiti bunari presušuju.

Geopolitika hrane i vode

Tematski, The Grab se bavi geopolitikom hrane i vode, prikazujući kako ti resursi postaju strateški važni, slično kao što je nafta, što naravno vodi do sukoba, siromaštva i ekonomskih nejednakosti.

Film je rezultat šestogodišnjeg istraživanja. Njegov naslov, koji bi se mogao prevesti kao Otimačina, odnosi se na otimanje zemlje od strane vlada i drugih subjekata širom svijeta. Naravno, priča je uznemirujuća jer povezuje točke između offshore fiktivnih kompanija, vladinih operacija i svih vrsta tajnih veza. Ako ste voljni pokvariti si dan, imate ga cijelog na internetu.

A sad, da vas pitam na kraju. Jeste li već prodali svoju djedovinu, ili ćete, kao što pjeva Stanko Šarić, "Sve Prodat' Sutra“?