Moderno ropstvo - kamen temeljac jeftinog voća i povrća u Evropi

Kada se vozi od Malage prema Rondi, cijeli taj jugozapadni dio Andaluzije izgleda kao jedan ogromni maslinik. Gotovo nadrealni prizori. Od dva sata vožnje, pola vremena prolazite kroz nepregledne pejzaže maslinika.

Ako provincija Malaga ima 130 hiljada hektara maslinika, procjena je da smo tada prošli kroz polovinu tih nasada.

Simbol modernog agrara

Španska poljoprivreda jedan je od temelja evropske prehrambene industrije. Najveći proizvođač svježeg povrća u EU daje oko petinu ukupne proizvodnje i gotovo četvrtinu kombiniranog prinosa voća i povrća Unije. Godišnje izveze više od 6,6 miliona tona tih proizvoda, od čega 85-95 % odlazi na evropsko tržište, čime osigurava stalno snabdijevanje kontinenta i potvrđuje status ključnog dobavljača hrane.

Nažalost, to što nas Španija hrani svježim i, jeftinim, voćem i povrćem ima svoju cijenu. A zove se moderno ropstvo.

Prema definiciji Međunarodne organizacije rada (ILO) moderni oblici ropstva odnose se na situacije u kojima osoba ne može odbiti ili napustiti posao zbog prijetnji, nasilja, prisile, prijevare ili zloupotrebe moći.

Upravo o tome govori dokumentarac Nevidljivi: Moderno ropstvo u Evropi (u originalu Die Unsichtbaren – Moderne Sklaverei in Europa) redatelja Svena Rufera.

Iako su slike sunčanih staklenika u Andaluziji i Murciji simbol modernog agrara, ovaj film razotkriva drugu stranu tog "čuda". Hiljade migrantskih radnika koji žive i rade u uvjetima koji se mogu opisati jedino kao ropstvo.

Film prati put sezonskih radnika iz subsaharske Afrike, Maroka i istočne Evrope koji dolaze u Španiju u potrazi za poslom. Njihov rad pokreće poljoprivrednu mašineriju koja proizvodi voće i povrće za EU. Iza svih tih proizvoda stoji mreža posrednika, agroindustrijskih korporacija i distributera, gdje nema mjesta za ljudska prava.

Plantaže jagoda u Huelvi

Film se fokusira na provinciju Huelva, poznatu po golemim plantažama jagoda koje podsjećaju na prizore "plastičnog mora" iz susjedne Almeríje - bijelih plastenika i tunela koji prekrivaju andaluzijski krajolik, vidljive čak i iz svemira.

Tamo svake godine radi više od 100 hiljada radnika. Sezonci žive u improviziranim barakama, bez tekuće vode i struje, okruženi pesticidima i plastikom iz staklenika. Ukratko da ne uljepšavam - žive kao stoka o kojoj ne vodiš računa.

Radni dan traje i do 12 sati, često bez ugovora, zdravstvenog osiguranja ili osnovnih sigurnosnih mjera. U nekim slučajevima radnici primaju plaću tek svaka dva ili tri mjeseca, a poslodavci prijete otkazom ili deportacijom ako se požale.

Posebno su ranjive radnice, koje često dolaze iz Maroka na sezonu i koje su žrtve seksualnog uznemiravanje i izrabljivanje, ali se boje prijaviti ga jer bi time izgubile pravo na boravak i mogućnost povratka iduće sezone.

Njihove priče razotkrivaju sistem koji svjesno koristi rodnu i pravnu nesigurnost kako bi održao tiho, ali učinkovito ropstvo.

Kako palmino ulje ima utjecaj na okoliš u Indoneziji i kakve veze mi imamo s time?

Jedan od najšokantnijih aspekata dokumentarca jest kontrast između službenih izjava i stvarnosti. Evropska unija promovira "održivu i etičku" poljoprivredu, dok supermarketi ističu certifikate o "pravednom radu". No istražitelji otkrivaju kako se ti certifikati često temelje na formalnim kontrolama koje ne uključuju stvarne radne i životne uvjete.

Iza čuvene "zelene etikete" kojom se razbacuju političari vrlo često stoji nevidljivi svijet izrabljivanja, siromaštva, bolesti i očaja. I svi to znamo, ali nas izgleda nije briga.

Napredak koji to nije

Nažalost, historija nas uči da su mnogi civilizacijski napretci bili praćeni ljudskom patnjom. Egipatske piramide gradili su prisilni radnici u teškim uvjetima, dok su kineski i irski radnici na transkontinentalnoj željeznici u SAD-u često stradali ili bili ozbiljno povrijeđeni. A o industrijskoj revoluciji da i ne počinjem. Znate ono - slike male djece koja rade.

Međutim, ovo je sasvim drugačije. Ovo ne znači napredak, meni znači samo jedno. Da bi ja mogao jesti jeftino voće i povrće ili u vrijeme kada kod nas ne raste, znate na što mislim - paradajz na božićnoj trpezi, moj bližnji mora patiti. Vrlo često i platiti svojim životom. U Evropi u 21. stoljeću.