Dokumentarac "The Dark Side of Chocolate" (2010) istražuje eksploataciju i trgovinu afričkom djecom na plantažama kakaa - praksu koja je i dalje bila prisutna gotovo deset godina nakon što je industrija obećala da će je ukinuti
Koja je vaša omiljena poslastica? Moja je posljednjih četrdeset i kusur godina samo jedna. Žarbo šnite. Ali bakine. Prave ih sve žene u mojoj bližoj i daljnjoj porodici, ali bakine su bile najbolje. Ali znate kako je sa sjećanjem i djetinjstvom, možda nisu uistinu bile toliko ukusne, koliko ima veze s nostalgijom, sjetom ili čime već.
Na primjer čokolade kojih se sjećam iz djetinjstva kao omiljenih, a koje još uvijek postoje (puštam jednu gorku suzu za malom teglicom Kinder lade), a koje sam probao desetljećima kasnije, imale su, bit ću pristojan, pa reći - grozan okus.
Ne znam jeste li i vi primijetili da čokolade imaju čudan okus posljednjih godina? Podijelio sam to sa svojim bližnjima, ali su me svi čudom gledali. Pa sam odlučio istjerati pravicu i pronaći jesam li u krivu. Ispostavilo se da nisam. Naime, velikim korporacijama više nije isplativo koristiti tradicionalni kakao u istoj količini kao ranije, pa smanjuju maseni udio ili traže alternative.
Svjetski dan čokolade: Evo nekoliko činjenica o 'hrani bogova'
Isto tako, sve je veći interes za zamjenama: proizvodi bez kakaa ili sa smanjenim udjelom tog glavnog sastojka sve češće se oslanjaju na druga rješenja, poput biljnih ulja, raznih masnoća, zamjena i raznih pseudosastojaka, kako bi zadržali dojam čokoladnog okusa. Svakakvog svijeta ima.
Neću ulaziti dublje u analizu koje ga to korporacije izbacuju iz upotrebe, jer nadam se kako će ovaj tekst možda biti sponzoriran. Naime, trebat će staviti svim nećakinjama i nećacima nešto pod jelku. Pronađite si sami.
Dakle nije baš univerzalno da svi odustaju od kakaovca, a mi bi navodno to trebali prepoznati po cijeni. Pravi kakao, cijena čokolade nenormalna. Jer su troškovi veliki. Ali možda da bolje pročitate deklaraciju. Naravno, ako joj vjerujete.
Dokumentarni film The Dark Side of Chocolate (2010), reditelja Miki Mistratija i U. Roberta Romana, istražuje eksploataciju i trgovinu afričkom djecom na plantažama kakaa - praksu koja je i dalje bila prisutna gotovo deset godina nakon što je industrija obećala da će je ukinuti. Iako su najveće čokoladne kompanije 2001. potpisale Harkin–Engel protokol, sporazum kojim su se obvezale okončati dječji rad i trgovinu ljudima u proizvodnji kakaa, film pokazuje da se obećanja nisu ostvarila.
Zapadna Afrika proizvodi otprilike dvije trećine svjetske proizvodnje kakaa, što zemlje poput Obale Bjelokosti, Gane, Nigerije i Kameruna čini neizostavnima za globalnu proizvodnju čokolade. Preko 50% svjetskih zrna dolazi samo iz Obale Bjelokosti, a Gana isporučuje gotovo 20%.
Dokumentarac počinje u Kölnu, gdje Mistrati razgovara s predstavnicima velikih proizvođača i pita ih jesu li svjesni prisutnosti dječjeg rada na plantažama kakaa. Zatim se selimo u Mali gdje pratimo kako se djeca, kojoj se obećava plaćeni posao, odvode u gradove blizu granice, poput Zégoue. Ondje ih preuzima drugi trgovac i na motociklu ilegalno prevozi preko granice. Na odredištu ih potom preuzima treći muškarac, koji ih prodaje poljoprivrednicima za početnu cijenu od oko 230 eura po djetetu.
Djeca, u dobi od 10 do 15 godina, prisiljena su obavljati teške i ponekad opasne poslove. Često su pretučena, a prema riječima naratora filma, većina nikada ne dobije plaću. Narator nadalje tvrdi da većina ostaje na plantaži do smrti, nikada više ne vide svoje porodice. No, u filmu za to zapravo nema dokaza - autori su očito odlučili začiniti priču dodatnom tragedijom, kao da sama trgovina djecom nije dovoljno užasna.
Ali stvari su se u posljednjih godina promijenile, barem tako tvrdi International Cocoa Initiative (ICI), vodeća organizacija koja prati i pokušava eliminirati rad djece u proizvodnji kakaa. Njihovi sistemi za praćenje i remedijaciju (CLMRS) danas obuhvataju oko 1,17 miliona domaćinstava u zapadnoj Africi, pružajući podršku za više od 970.000 djece, a intervencije su dovele do toga da oko 44 % identificirane djece privremeno ili trajno prestane raditi na plantažama.
Film o ljubavi prema jednoj od omiljenih namirnica na svijetu - siru
U 2024. potpisan je i novi Framework of Action, zajednički sporazum vlada, industrije i međunarodnih organizacija, koji potvrđuje da je problem institucionalno priznat i da se nadzor sistemski pojačava. Unatoč svemu, još uvijek oko 1,56 miliona djece radi u uzgoju kakaa u Obali Bjelokosti i Gani, dok je ICI u svom ranijem izvještaju od prije sedam godina naveo da u opasnim radovima učestvovalo oko 1,48 miliona djece.
Ako uporedite, brojka je narasla. Svaki dodatni komentar je suvišan.
Tagovi
Autor