Kad dokumentarac o poljoprivredi "smrdi" na reklamu

Negdje na polovini filma oskarovca Jamesa Molla, dok se na ekranu Margaret Schlass, jedna od protagonistica "Farmlanda“ (2014), trudila ispričati svoju porodičnu priču, pomislio sam da će se uskoro na ekranu pojaviti reklama za nekakav brend.

Na primjer za Whole Foods Market. Ili nešto totalno suprotno. Možda za corn flakes. Ili kako bi se to u našem narodu reklo pahuljice.

Sve je super i sve je za pet

Dokumentarni film prikazuje živote šestero mladih američkih farmera i stočara. Film je nastojao približiti publiku stvarnosti savremene poljoprivrede kroz lične priče šest protagonista.

Brad Bellah iz Teksasa bavi se stočarstvom, Leighton Cooley iz Georgije peradarstvom, a David Loberg iz Nebraske obrađuje kukuruz i soju. Sutton Morgan iz Kalifornije uzgaja organski luk, Margaret Schlass iz Pennsylvanije vodi vlastitu organsku farmu, dok Ryan Veldhuizen iz Minnesote drži svinje i sije žitarice.

Veliki zeleni zid Afrike – borba protiv dezertifikacije i siromaštva

"I sve je super i sve je za pet", rekao bi jedan stari šlager. Nažalost Moll, koji je dobio Oscara za "The Last Days" (1999.), priču o sudbini preživjelih mađarskih Židova koji se prisjećaju svojih iskustava tokom holokausta i deportacije u Auschwitz, kao da je snimio propagandni film za neku veliku američku korporaciju.

Jednu od onih deset (ili jedanaest?) koji kontroliraju svu hranu koju jedemo. Osim ako se ne hranite isključivo namirnicama s lokalnih PPG-ova, trudeći se više od ikoga kojega poznajete, podržavati kratke lance snabdijevanja.

I kada sam zaustavio film, kojega naravno imate cijelog na YouTubeu, zanimalo me jesam li u pravu. Pročitam kako su ga finansirali U.S. Farmers & Ranchers Alliance (USFRA), američka neprofitna organizacija koja okuplja više od 700 hiljada poljoprivrednika. Dakle, ipak korporacija?

I nakon dvije minute boravka na internetu saznam da se finansiraju kombinacijom sredstava iz industrije i obaveznih marketinških naknada koje prikuplja američko Ministarstvo poljoprivrede, te da trećina sredstva dolazi od industrijskih partnera.

Zato i izgleda kao reklama, a ne kao dokumentarac. A u reklamama sve izgleda lijepo i idilično, zar ne? Pa tako i u ovom filmu, koji nijednom nije zagrebao ispod površine kako bi se pozabavio nekim od problema s kojima su se farmeri susretali prije više od desetljeća.

Kao recimo film za djecu. Veliku djecu koja ne znaju kako nastaje hrana. Pojednostavljeno do uvredljivosti za svakog ko je barem jednom u životu držao motiku u rukama. Pa makar samo u vrtnom dijelu nekog trgovačkog centra dok je snivao kako će se baviti permakultur(n)om u svom dvorištu u centru grada.

Ali se ubrzo opametio te ipak odlučio kako je bolje pozvati botaničara da mu posadi drvo novca (Crassula ovata) ili Hakuro nishiki (Salix integra) nego da on sam mora saditi tikvicu (Cucurbita pepo).

U službi industrije

"Sjajan promotivni dokumentarac u službi američke agribiznis industrije“ ili "Dobro izgledajućih 77 minuta propagande koja je bogata uljepšavanjem i siromašna nutritivnom vrijednošću“ neke su od negativnih kritika na račun "Farmlanda". Oni koji su ga pohvalili, ističu kako su naučili puno toga o poljoprivredi. Dakle, ponavljam: motika, vrtni centar i Solanum lycopersicum (paradajz).

Ali s druge strane lijepo prikazuje svakodnevne izazove i predanost mladih farmera širom Amerike, snimljen je vrhunski, a neki od kadrova su zaista dojmljivi, jer ipak iza svega stoji jedan oskarovac.