Božićno drvce: Od branja češera u Gruziji, preko plantaža u Danskoj do kontejnera za otpad

Slavni danski pisac, autor nekih od najlegendarnijih priča za djecu, Hans Christian Andersen, 1884. godine objavio je zbirku Nove bajke, u kojoj se nalaze Snježna kraljica i Bajka o jelki.

U priči o malom boru stablo neprestano teži da što brže odraste, postane posebno i bude ukrašeno, uvjereno da upravo u tome leži njegova sreća. Kada ga konačno odvedu i ukrase, uživa u trenutku slave, no radost je kratkog vijeka jer nakon Božića biva odbačeno. Andersenove priče često nisu pretjerano - vedre. Na primjer Djevojčica sa žigicama ili Mala sirena. Ali, naravno, ne Disneyjeva verzija.

Odbačene jelke

Prije sedam godina naišao sam na album "Ghost Stories for Christmas" škotskog glazbenika Aidana Moffata, na kojem se nalazi pjesma The Fir Tree. Kod njega je tema još mračnija. Jelku nakon blagdana prvo ostavljaju u hladnoj šupi, a na kraju je porodica nasiječe za drva i spali.

Očigledno je da u odbačenim drvcima, koje na određene datume u svim gradovima na svijetu leže uz cestu, ima nečeg duboko depresivnog. Puno bolje prolaze ona sa sela. Imaju više "sreće" i završe ponovno iskorištena.

Dokumentarni film litavskog redatelja Artūrasa Jevdokimovasa "Life and Death of a Christmas Tree" (Život i smrt božićnog drvca) iz 2023. prati život božićnog drvca od branja češera u Gruziji preko plantaža jela u Danskoj do njegove smrti u kontejneru za otpad.

Kako se ističe u filmu, evropska industrija božićnih drvaca vrijedi gotovo tri milijarde eura godišnje, a čak 80 posto njih uzgaja se u Danskoj od sjemena prikupljenog u maloj gruzijskoj regiji Racha. Gruzijske jele narastu i do šezdeset metara visine, a kako bi dosegli najbolje češere, berači se moraju popeti na sam vrh stabla. Ponekad izgube ravnotežu i padnu. I ne prežive.

Na jednoj strani ove priče nalazimo blage Gruzijce, ovisne o tom poslu kao jedinom izvoru prihoda za svoje porodice, u udaljenom selu bivše članice SSSR-a, gdje škola ima tek tri učenika, a pravoslavna vjera predstavlja jedini bedem protiv grube i nepredvidljive svakodnevice.

Zatim slijede arhivski snimci iz ranih 1990-ih, u kojima pratimo mlađahne Mariannu i Larsa iz Danske na njihovim prvim putovanjima iza Željezne zavjese, dok u ratom pogođenoj Gruziji istražuju izvor sjemena. Danas su uspješni uzgajivači s tridesetogodišnjom tradicijom, čija se drvca nalaze u restoranima fine kuhinje. Njihov najveći problem su jeleni koji zimi brste mlade jele.

Ljubavna priča o pivu i zanesenjacima koji ga spravljaju

Reditelj u svojoj priči povremeno pokušava pronaći zajedničke tačke između njih, jer obje strane pripadaju istom kontinentu i bave se istim poslom. No čim se zagrebe ispod površine, postaje očita golema razlika u svakodnevici, stavovima i mentalitetu. Jedni pripadaju srednjoj klasi sjeverne Evrope, dok su drugi iscrpljeni ratovima i bolnim prijelazom iz komunizma u demokratiju.

Simbol Božića

Kroz prizore rada berača šišarki, sezonskih drvosječa i danskih uzgajivača, dokumentarac funkcionira kao socijalna drama, ali i kao refleksija o cijeni globalne potrošnje te povezanosti ljudi različitih sredina kroz proizvod koji za mnoge predstavlja simbol zime.

Dok jedni bruje o blagdanu kao vjerskom činu, drugi gunđaju da je Božić postao kult konzumerizma. Jevdokimovas pokušava razotkriti izazove, ekonomiju i ljudske priče koje stoje iza tog simbola, neprestano se dotičući pitanja globalne potrošnje i uloge lokalnih zajednica unutar velikih tržišnih mreža. Srećom, pa smo mi ove godine prve božićne ukrase ugledali već u septembru po trgovinama.