Živo tlo - temelj prehrambene i nutritivne sigurnosti

Prije nego što su njemački hemičar Fritz Haber i inženjer Carl Bosch početkom 20. stoljeća razvili industrijski proces sinteze amonijaka (NH₃) iz azota i vodika, čovječanstvo je ovisilo o ograničenim prirodnim izvorima azota. Njihov izum nakon Prvog svjetskog rata spriječio je glad i omogućio preživljavanje milionima ljudi.

Razvijajući Haber–Bosch proces, kojim se amonijak proizvodi iz gotovo neiscrpnog azota iz zraka, omogućena je masovna proizvodnja umjetnih gnojiva koja je višestruko povećala prinose hrane i svijetu nakon tog krvavog sukoba omogućila rast populacije.

Taj isti amonijak tijekom već spomenutog rata mogao se kemijski prerađivati u nitrate za eksplozive, što pokazuje dvostruku važnost ovog izuma - za proizvodnju hrane i ratnu industriju.

Kosti, guano i čilski nitrati

Prije tog otkrića, polja su se gnojila stajskim gnojem, kompostom, pepelom, ljudskim izmetom, mljevenim kostima (životinja i ljudi), a uvozili su se i guano (prirodno gnojivo od osušenog izmeta morskih ptica, šišmiša i tuljana) te čilski nitrati (prirodni mineralni nitrati iz pustinje Atacama u Čileu) kao glavni izvori azota.

Guano je bio toliko strateški važan da je doveo do sukoba u Latinskoj Americi, no pojavom umjetnih gnojiva izgubio je globalni značaj.

Naša tla podržavaju 95 posto ukupne proizvodnje hrane, kažu autori dokumentarnog filma "Living Soil", a do 2060. godine od naših će se tla tražiti da nam daju onoliko hrane koliko smo konzumirali u posljednjih 500 godina. Tla koja filtriraju našu vodu, jedan su od najisplativijih rezervoara za vezivanje ugljika i temelj za bioraznolikost.

Rediteljica filma je Chelsea Myers, ali film je to Soil Health Institute-a, globalne neprofitne organizacije čija je misija očuvanje i unaprjeđenje vitalnosti i produktivnosti tla putem naučnog istraživanja. Institut provodi naučna istraživanja za poboljšanje kvalitete tla i razvija nove metode za njegovu procjenu, uz edukativne programe i podršku poljoprivrednicima u primjeni održivih praksi.

Njihova strategija poboljšanja zdravlja tla, kažu, povećava učinkovitost proizvodnje, prinos, otpornost na sušu, dostupnost hranjivih tvari, kvalitetu vode, sekvestraciju ugljika i otpornost na bolesti. Ipak, danas se manje od 5% obradivih površina u SAD-u obrađuje korištenjem osnovne prakse zaštite tla - pokrovnih usjeva.

Studija koju su proveli na 100 farmi u SAD-u pokazala je da poljoprivrednici koji su primjenjivali prakse poput pokrovnih usjeva i smanjenog oranja povećavaju neto prihod za 52 dolara po hektaru za kukuruz i 45 dolara za soju, uz smanjenje troškova proizvodnje i povećanje prinosa.

Film počinje crno-bijelim snimcima poljoprivrednika s početka prošlog stoljeća koji oru, žanju i kopaju, a potom slijedi govor američkog predsjednika Franklina Delano Roosevelta iz 1936. godine o posljedicama suše koja je pogodila Srednji zapad SAD-a, poznatu kao Dust Bowl.

Priča o nastanku trezora sudnjeg dana - globalnog skladišta sjemena

Zatim pratimo rad farmera i naučnika koji primjenjuju regenerativne poljoprivredne prakse za poboljšanje kvalitete tla i dugoročnu plodnost zemljišta. Kroz osobne priče i primjere iz stvarnog života ilustrirano je kako ove prakse mogu povećati prinos usjeva, smanjiti potrebu za hemijskim gnojivima i pesticidima te doprinijeti borbi protiv klimatskih promjena.

Održive poljoprivredne prakse

Film je cijeli dostupan na YouTubeu te nudi odgovore na pitanja vezana uz mogućnost hranjenja 9 milijardi ljudi uz primjenu održivih poljoprivrednih praksi.

Prema World Resources Institute, globalno se godišnje gubi oko 1,3 milijarde tona hrane, što je približno trećina ukupne proizvodnje. Smanjenje tih gubitaka moglo bi značajno povećati dostupnost hrane bez potrebe za dodatnom proizvodnjom.

Održiva poljoprivreda, kaže National Geographic, uključuje preciznu primjenu vode i gnojiva, što smanjuje otpad i povećava učinkovitost. Na primjer, korištenje sistema za precizno navodnjavanje može smanjiti potrošnju vode za 30-50%.

Iako postoje izazovi, integriranim pristupom koji uključuje održive poljoprivredne prakse, smanjenje gubitaka hrane, optimizaciju resursa, promjenu prehrambenih navika i podršku politikama, kažu, da je moguće nahraniti 9 milijardi ljudi do 2050. godine. Ko doživi, svjedočit će.