Svoje veliko iskustvo u proizvodnji matica, poznati norveški pčelar podijelio je sa Stefanom Jakovljevićem, uz napomenu da ih on nikada ne mijenja, već ostavlja da se sve to riješi prirodnim putem u košnici.
Stefan Jakovljević, završivši muzičku akademiju nastavlja svoje obrazovanje, ali ne napušta ni želju da nastavi porodični pčelarski posao. Danas njegova porodica pčelari s 400 košnica, a znanje dobijeno od oca prošle godine unaprijedio je odlaskom u Norvešku gdje je bio u posjeti jednom od najboljih pčelara te zemlje, Terju Reinertsenu.
"Saradnja sa norveškim pčelarem počela je posjetom mog oca Vladana, organizaciji za otkup meda "Honningcentralen" u Norveškoj još 2018. godine koju je organizovala kompanija Medino, koja ima odličnu saradnju sa norveškom zadrugom, preko koje i naš med dospjeva u tu daleku zemlju. Ja sam Terja i njegovu suprugu Anu upoznao u Beogradu kada je i dogovorena moja posjeta Norveškoj u cilju razmjene iskustava i sticanja novih znanja, prvenstveno u odgajanju matica jer u tom segmentu ima problema na našem pčelinjaku", započinje svoju priču mladi pčelar.
Prema njegovim riječima, Terju se pčelarenjem bavi od 1971. godine, u početku je imao mnogo više košnica. Međutim, kako je potražnja za njegovim maticama rasla smanjivao je broj košnica sa 400 na oko 270, s tim da njih 170 služi za proizvodnju matica i meda, a ostalih 100 košnica je za prodaju. One sa kojim pčelari su "norveška standardna", košnica jednakih stranica, dimenzija 220 mm uz uporebu polunastavaka.
Ovaj tip je inače i jedini u upotrebi u Norveškoj. Rasa pčela sa kojima radi je "mješana vrsta - bakfast" koju je nabavio iz Belgije. Prisutne su i ostale, ali nisu dominantne. Prije "bakfast" imao je "karnika" pčele, ali je eksperimentima utvrdio da je za njihove uslove najpogodniji "bakfast".
"Za profesionalno bavljenje pčelarstvom u Norveškoj neophodno je seljenje pčela i to oni uglavnom rade na djetelinu, uljanu repicu, a najvažnija paša je na divljoj malini od koje dobijaju najveći prinos. Po košnici je te godine Terje imao prosječno oko 40-50 kg. I vrijesak je dobra paša koja daje slične prinose. Dok sam boravio kod njega preselili smo 40 košnica jer on i zbog svojih godina, ali i manjka radne snage ne može više", objašnjava Stefan i dodaje da je najveći problem sa kojima se suočavaju profesionalni pčelari u Norveškoj zakonsko pravilo koje se odnosi na to da njima nije dozvoljeno da pčele sele na najpogodnija mjesta, koja će im dati najbolji prinos, već su ograničeni na određena planinska područja.
Svoje veliko iskustvo u proizvodni matica, Terje je podijelio sa Stefanom, uz napomenu da on nikada ne mijenja matice, već ostavlja da se sve to rješava prirodnim putem u košnici. Izuzetak je slučaj kada matica nije dobra, kada ne leže dobro. Kada je u pitanju njihova selekcija, bitno je pronaći onu koja najviše zaleže i čije pčele nisu agresivne i za Terja je sve ostalo nebitno.
Poželjno je napraviti dobru 'starter' košnicu koja će ispuniti i zatvoriti matičnjake, a da najveći broj pčelara upravo taj dio odradi loše i onda nastaju problemi. Zatvorene matičnjake, stavlja u specijalni inkubator gdje održava temperaturu od 34,4 stupnja do njihovog izlaska. Najprodavanije su mu neoplođene matice, zbog pristupačnosti cijene, ali ima kupaca i za oplođene, koje su kod njega najpovoljnije jer je svima u intersu da pčelari imaju dobre matice i dobre pčele.
Dragan Spaić osmislio termos-košnicu, pobrao nagrade diljem svijeta, a i pčele su mu zahvalne
"Još jedna zanimjivost je da pčele na njegovom pčelinjaku zimuju isključivo na šećernom sirupu jer med od vrijeska koji se posljednji vadi nije dobar za prezimljavanje. Sirup daje dva puta godišnje po 10-12 litara, krajem avgusta i sredinom septembra. Zazimljavanje je u jednom plodišnom tijelu dok se ostali nastavci skidaju i ostaje samo plodište. Ramovi sa pčelama tokom zime moraju biti što bliže, kako bi tokom hladnih perioda trošile što manje energije, a samim tim i hrane za održavanje temperature u košnici", kaže Stefan i dodaje da se u Norveškoj košnice izrađuju od tvrdog i debelog stiropora, a Terje kaže da to nije samo zbog izolacije, već su takve košnice i mnogo lakše za korištenje i prenošenje.
I u ovoj skandinavskoj zemlji pčelari se bore sa varoom, ali Terje koji se prvi put sa njom susreo davne 1993. godine kaže da ne tretira pčele protiv varoe posljednjih deset godina i tvrdi da ne gubi ništa (dva do tri odsto u prosjeku) dok je kod ostalih pčelara koji takođe ne tretiraju gubitak oko 12 do 14 odsto.
"Kada sam ga pitao da li veličina ćelije utiče na otpornost na varou rekao je da ne, ali iz njegovih eksperimenata je utvrdio da manja pčela donosi znatno više meda i do 40 odsto više. Ipak nije konkretno odgovorio kako uspjeva da pčele odbrani od varoe bez tretiranja. Tvrdi da je otpornost na varou uslovljena proizvodnjom i selekcijom matice. Ukoliko se izabere najbolja, slobodno se može napraviti nekoliko eksperimentalnih košnica, koje se neće tretirati protiv varoe."
Ako se u tim košnicama pčele izbore sa varoom iz njih se uzima genetski materijal za dalju proizvodnju matica. To je samo okvirno kako je Terje uspjeo uraditi ali to nije sve - mnogo se šta još može naučiti od ovog norveškog pčelara, kaže Stefan, koji se nada da ću uspjeti bar još jednom otići kod njega.
Budućnost pčelarstva, ovaj poznati norveški pčelar objašnjava jednom rečenicom: Pčele će opstati, a ljudi će nestati. Pčelari moraju da unaprjeđuju svoje znanje svakodnevno i da pozitivno razmišljaju, manje strahuju od varoe, nozeme i slično jer su se pčele sa tim borile i prije nas - citira Stefan, a znanje i iskustvo stečeno u Norveškoj uveliko primjenjuje i na svom pčelinjaku.
Tagovi
Autorica
