Zrno po zrno do najboljeg brašna - vodeničarska priča stara vijekovima

U stara vremena, za mljevenje žita služile su vodenice - mlinovi kod kojih voda pokreće mehanizam. Vodenice su građene na "jedrim" vodama, to jest onim koje ne presuše u ljeto, nego stalno imaju dovoljno vode. Ovaj način mljevenja žitarica bio je opštepoznat u Evropi do početka industrijske revolucije.

Prvi zapisi o vodenicama potiču od historičara Antipate iz Soluna, iz prvog vijeka nove ere. Pomoću točka sa "perima" (lopaticama), horizontalnog ili vertikalnog, energija vode pokreće sistem vratila, a vratila pokreću gornji mlinski kamen koji je postavljen na donjem kamenu. Od gore se sipa žito, koje samljeveno izlazi sa strane (u "mučanj") i pakuje se u džakove ili na neki drugi način.

Potočare i lađarice

Vodenica je nekad bilo na svim rijekama, pa su se zvale "dunavke", "savke", "drinke" ili "moravke". Dijelile su se na potočare i lađarice, koje su bile postavljene na dvije lađe, pa su mogle i da se pomjeraju u zavisnosti od vodostaja.

Vodeničar je zanatlija koji radi kao mlinar u vodenici, održava mehanizam, pregovara o uslovima mljevenja i predstavlja važnu ličnost za selo i njegove stanovnike. Za svoj rad uzima ujam - dio od samljevenog brašna, tek mnogo kasnije pojavila se novčana naknada. Tamo gdje je vodenica bila od čvrste građe i nije mogla da se pomjera, nalazio se obično i smještaj za vodeničara, krevet i neophodne stvari.

Izgleda jednostavno, ali, "ima tu nečega", kako su govorili poljoprivrednici. Buka iz vodenice, naročito noću, mehanizam koji melje, a i sam proces pretvaranja zrna u brašno bili su itekako zanimljivi nekadašnjim seljacima.

Čeketalo kao lijek?

Voda koja prska s vodeničkog točka koristila se u zaštitne svrhe, u njoj su se kupale žene i djevojke, "da se svako zlo udalji od njih", a naročito ogovaranje. Čeketalo, dio mehanizma koji pravi najveću buku posmatrano je kao pouzdan lijek za djecu koja kasno progovaraju - i navodno je pomagalo. Trebalo je samo čeketalo ili čekalo, kako se još naziva, potopiti u vodu, tu vodu dati djetetu da popije i uskoro bi progovorilo.

"Govori kao čekalo", rekli bi seljaci za pričljivu osobu. Kad bi djetetu trebalo "promijeniti sudbinu" - na primer, ako je jedino preostalo svojim roditeljima poslije zaraze ili neke druge nesreće - žene su takvo dijete nosile u vodenicu, jasno, u gluho doba noći, tamo bi ga stavile da leži ili sjedi na žrvnju, pa bi žrvanj okrenule tri puta ulijevo i četiri puta udesno, uz odgovarajuće molitve i obredne pjesme.

Slavko je glavni mlinar u Rami, za suprugu Anicu kaže: Bolji je šef nego onaj u Austriji

Vjerovali su seljani u ta davna vremena da bi ovaj postupak zauvijek promijenio sudbinu djeteta, naravno na bolje. Jer, u vodenicu, naročito onu koja se nalazi van sela, negdje u šumi, ne bi se baš svako usudio da pođe po mraku. A vodeničar je za sve ove čini i druge postupke znao i nije pričao.

Horor film snimljen u vodenici

Vodenica i vodeničari čest su motiv u književnosti. U pripovijeci Milovana Glišića "Posle 90 godina" seljak Sava Savanović postaje vampir i napada vodeničare. Prema istim motivima snimljen je film "Leptirica", najstrašniji horor u kinematografiji SFRJ, koji se dobrim dijelom događa u vodenici i oko nje.

U djelima Branka Ćopića, "Bosonogo djetinjstvo" i "Glava u klancu noge na vrancu" pominju se maltene ritualni odlasci u vodenicu i vodeničar po imenu "veliki Jovo" koji slučajno ili namjerno postaje akter većine erotskih priča u cijelom kraju. I danas se smatra da je najbolje brašno - ono samljeveno u vodenici, što se ponekad koristi i za reklame.

Nove tehnologije učinile su da vodeničarski zanat nestane, a gdje je još ostala vodenica i osoba koja umije da je pokrene ili popravi, to je atrakcija za publiku.