Znate li koji su se običaji i vjerovanja vezali uz tkanje?

Tkanje spada u jednu od najstarijih djelatnosti ljudskog roda i u malobrojne zanate starije od poljoprivrede. Tkani predmeti nalaženi su u grobovima starijim od 10.000 godina. U sam osvit civilizacije, gledajući kako ptice prave gnijezdo, a pauci mrežu i žene su napravile prvobitne jednostavne razboje i na njima otkale materijale od kojih se šila odjeća.

Kroz hiljade godina razboj, tkački stan, se usavršavao, a sa njim su i tkanine postajale sve kvalitetnije. U drevnom Egiptu žene su u hramu tkale material tanji od najtanje današnje maramice. U antičkoj Grčkoj, Penelopa, žena Odisejeva, tka pokrov za svog svekra da bi na taj način obeshrabrila prosce koji joj dosađuju dok joj je muž u ratu. Koliko je tkanje kao zanat, posao ili ženska dužnost u kući bilo cijenjeno, pokazuje podatak da narodi na svim kontinentima vjeruju kako je stiglo do njih milošću bogova, niko ne vjeruje da su ga sami ljudi izmislili.

Bilo je važno kojim se danom započinje tkanje

Kod Sumera ljudsku vrstu uči tkanju Inana, boginja ljubavi; kod Vavilonaca, Ištar, majka bogova; kod Egipćana Izida, kod Grka Atena, najmudrija među olimpijskim božanstvima, kod Rimljana Minerva, njihov pandan Ateni, i tako dalje. Svaki dio razboja imao je svoju funkciju u magijskim obredima koji treba da osiguraju plodnost zemlje i dobro zdravlje ukućana.

Nepoželjan gost postaje kad prospe kafu na milje: Ručni rad je demode?

Tkalje su započinjale posao ponedjeljkom, ponekad četvrtkom pa čak i nedjeljom, nikako ostalim danima, jer bi to donijelo nesreću. Često su žene tkale noću, samo da se "ne ogriješe" tkajući danju. Kad započinju posao, tkalje stavljaju na pređu kokošije pero, da bi rad tekao lako, mole se i poste. Razboj i tkalja često su se nalazili u prostoriji gdje se mnogo ne ulazi, jer, niko nije smio da vidi tkanje, da ga ne bi urekao. Naročito su nepoželjne bile posjete komšinica i ostalih žena iz sela, iz istog razloga, a ni slučajno niko nije smio da kaže kako je tkanje "lijepo", jer se onda niti ne bi dobro razvrstavale i kidale bi se.

Etnolozi bilježe: kad žene navijaju pređu na razboj, a vidi ih muškarac, mora da im kaže "sretan rad", zatim da visoko podigne nogu i doda "ovoliki ti zev" (dio tkanja). Ko to ne uradi, nego prođe ćutke, jer ne zna običaj, žene za njim bacaju zemlju, grane i slične predmete uz primjedbu "idi bestraga". Konci koji ostanu na razboju kad se tkanje završi zovu se ujamak i urežnik i to se ni za živu glavu ne koristi za bilo kakav ručni rad, osim za jednu svrhu: kad neko ide u rat, dobije malo tih konaca, jer se vjeruje da mu onda neće naškoditi ni vatra ni gvožđe.

Ishod rata zavisio od tkanja sestre kralja Artura?

Trunje koje leti po prostoriji tokom tkanja žene skupljaju i njime kade djecu koja noću mnogo plaču. Razboj u poljoprivrednim domaćinstvima bio je visoko uvažen dio namještaja i sredstvo za rad, jer je sa tog razboja stizala svaka tkanina od koje se proizvodila odjeća, stolnjaci, posteljina, sve prostirke - krpare i drugi predmeti neophodni u kući.

Seljaci se vjerovali, da od uspjeha tkanja zavise sudbinske okolnosti. Doslovno, ženska božanstva starog svijeta tkaju ljudsku sudbinu na razbojima: kod Grka Parke, kod Rimljana Mojre, kod Germana Norne, kod svih Slovena Suđaje, Suđenice ili Roždanice odlučuju koliko duga i koliko snažna će biti "nit" ljudskog života navijena na razboj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kod britanskih naroda, ishod rata zavisi od tkanja koje na svom razboju tka Morgana, sestra kralja Artura. Istovremeno etnologija poznaje poslovice, priče i pjesme o tkačkom poslu, od kojih su neke veoma stare.

Industrijska revolucija donijela je velike razboje na kojima se tkalo znatno brže i izvukla stari zanat iz okvira poljoprivrednog domaćinstva. Tkanina se od tada proizvodi u fabrikama, a razboji su, ako ne prije, onda svakako poslije Drugog svjetskog rata, sklonjeni na tavane ili uklonjeni iz kuća.

Danas se tkanjem na stari način još bave pojedina domaćinstva i privatne firme izazivajući veliku pažnju onog dijela javnosti koji se zanima za već zaboravljene zanate i ručne radove.

^{Izvori: Život Srba seljaka, Milan Đ. Milićević; Jedno je drugo, Elizabet Badenter}