Zašto se žene, ni krive ni dužne, optužuju za propast srpskog sela?
Kaže se da u svakoj šali ima pola istine. Tako je i sa bačkom uzrečicom iz naslova. U tekstu koji sledi pokušaću da napravim konekciju iz naslova sa depopopulacijom sela u Srbiji.
Motiv za ovu kolumnu je članak iz Večernjih novosti koji je poznanicima podelilila predsednica Centralne asocijacije proizvođača mleka Vojvodine Sanja Bugarski. U članku, Tragedija srpskog sela: Baka je molila doktora da joj napiše da je mrtva da bi joj sin došao u posetu, se na vrlo emotivan način, kroz jedan primer, koji reflektuje stanje na srpskom selu, prikazuje njegovo odumiranje. U članku je "oslikana" završna faza, gde ljude po planinskim selima polako zamenjuju divlje životinje koje njima bezbrižno šetaju. Iako gradsko dete, više od 4 decenije posećujem dedovinu podno Maljena i pri tome gledam kako selo kopni.
Ako bih počeo o razlozima, to bi potrajalo. Verovatno ni jedna knjiga ne bi bila dovoljna. I ne dešava se to samo u Srbiji već i u većini zemalja istočno od nekadašnje "gvozdene zavese". Slaba uteha. Međutim, na ovako ograničenom prostoru kao što je pisanje za web, obrazložiću samo jedan, namerno, pošto se o njemu malo govori i piše.
Sa sela trenutno beži svako ko može. Što u gradove, što u inostranstvo. Licitira se da u ruralnim područjima živi oko 200.000 mladića koji su u dobi +40, a koji ne mogu da nađu životnu saputnicu. Za nestajanje srpskog sela tabloidni mediji pa i deo javnosti jednostrano, površno, optužuju žene. Jer, bože moj, "neće da se udaju na selo". Ovde ću napraviti pauzu i navesti primer nečega što samo liči na anegdotu. Moj kolega, agrarni novinar, pre deceniju je posetio porodicu koja je tovila junad. U to vreme to je još bio isplativ posao. Razgovor je tekao, otprilike, ovako:
Novinar: Imate puno zemlje, a tovite samo 50 junadi. Mogli biste bar 100. Zašto to ne radite?
Poljoprivrednik (oko 50 godina): Ne da mi deda.
Novinar (šokirano): Deda?
Poljoprivrednik: Da. Deda.
Dakle, junak naše priče ima 50 godina, njegov otac 70, a deda 90 i kusur. A deda se pita za sve. E sad, zamislite da ima i sina koji bi trebalo da se oženi. Pa koja će snajka da se uda u kuću u kojoj su svi novci (i odluke) kod dede? I da pri tome bude četvrta žena pod istim krovom. Možda je moglo u doba Obrenovića, ili eventualno Karađorđevića. Danas - teško. Puna je Srbija primera sa manje ili više varijacija. Sa druge strane, verovatno svi znamo dobre primere gde su se deca kod mislećih roditelja osamostalila, i stekla kapital. Kada znaju da je nešto njihovo, imaju i motiv da se za to bore. Šteta što su u manjini.
Jedan od najboljih hroničara propasti srpskog sela svakako je Branislav Gulan, član Akademijskog odbora za selo SANU. Na osnovu popisa stanovništva Srbije 2011. godine sistematizovao je sledeće podatke:
Gulan, na kraju, konstatuje da "U selu nema ko da radi, a u gradovima nema šta da se radi!" Od 1950. do 2000. godine iz sela u gradove je prešlo osam miliona stanovnika (podaci za SFRJ). U razvijenim zemljama za takav proces je trebalo 90-120 godina.
Pojašnjenja:
bába - otac
šlajpik - buđelar - novčanik
Foto: pixabay.com
Tagovi
Autor