Za voljenog kolač s jabukama - bilo i bit će

Slastičar je zanatlija koji priprema kolače, torte, slatka tijesta i slatke napitke. U svom poslu koristi brašno, med, kasnije šećer, voće, orašaste plodove (orah, lješnjak itd.), jaja, čokoladu i druge neophodne namirnice. Služi se alatom kakav koriste žene u domaćinstvu, samo namijenjenim za veće količine slatkiša.

Prvi kolači, prema arheološkim nalazima, pojavili su se prije oko 7.000 godina u sumerskom carstvu i bili su napravljeni od krupno mljevenog brašna i sitno isjeckanih hurmi i drugog voća. Kineski dvorovi imali su slastičare koji su se brinuli da carska porodica pojede dovoljno slatkiša. Kod antičkih Grka, pominje se žrtva bogovima u vidu kolača od brašna, meda i sira. Sama Afrodita, boginja ljubavi i ljepote, zaslužna je za nastanak slatkih jela.

Bogovi zadovoljni kolačima

Rimski carevi i bogatiji svijet uživali su u različitim vrstama slatkiša i slastičari, obično Grci, bili su vrlo cijenjeni. Kod sjevernoevropskih naroda, za kolače je zadužena Freja, opet boginja ljubavi, koja uči žene kako da naprave kolač s jabukama i oduševe svoje muževe i momke. Kod starih Slovena, božanstva ne traže od ljudi krvnu žrtvu, nego su sasvim zadovoljna kolačima.

Možemo li se udebljati 5 kg za praznike?

Jasno je da su se razni slatkiši pravili za praznike i da se običan radni dan razlikovao od prazničnog upravo po pravljenju ove vrste jela. A gdje je onda slastičar u selu, kad su seoske žene odvajkada umjele da naprave kolače? Čak i u doba opšte nepismenosti, uputstva o pravljenju prazničnih slatkiša prenosila su se s majke na kćerku i s bake na unuku, bez pisanog recepta, samo zahvaljujući tradiciji. Slastičarski zanat, nastao na dvorovima, u neko doba je "sišao među narod", najprije u gradove, o čemu postoji opsežna građa još iz Osmanskog carstva, naročito o vrlo strogim uputstvima prema kojima su otvarali svoje lokale i pripremali slatke zanimacije za brojne potrošače.

Nešto kasnije, u osamnaestom vijeku, otvaraju se slastičarne širom Habsburške monarhije, prvobitno u većim gradovima, Beču i Budimpešti. Ubrzo izlaze na tako dobar glas da ljudi putuju upravo da bi probali kolače u čuvenom i luksuznom lokalu u sklopu posjete velikom gradu.

Žena od slastičara, slastičar od majke i bake

Može biti da je žena koja je prva u selu naručila tortu i kolače za svadbu ili neku drugu priliku od slastičara izazvala veliko čuđenje u svojoj sredini, o čemu piše i Stevan Sremac u svom djelu "Pop Ćira i pop Spira". Ali, kad je sredina probala slatke zanatske proizvode, više nije imala zamjerki.

Tako je nastala svojevrsna simbioza između seoskih žena i majstora slastičara: žene probaju kolače "iz radnje" i, blagodareći iskustvu, uspješno "skinu" recept, a slastičari, kad zatreba, samo se prisjete kolača kakve su pravile naše majke i bake i brzometno ih uvrste u ponudu. Čitave manifestacije i televizijske emisije posvećene su danas ovoj djelatnosti, a najstariji recepti s vremena na vrijeme postaju hit, naročito u sezoni praznika.

Za razliku od prvih kafana u selima, u koje žene nisu ulazile, slastičarna je i u najmanjem mjestu "siguran prostor", u kome mogu da borave žene i djevojke bez straha da će im to neko zamjeriti. Koliko je zanat bio cijenjen, pokazuje podatak da nekadašnji konzervativni poljoprivrednici, sumnjičavi ispočetka prema svakom formalnom obrazovanju, nisu imali ništa protiv da im kćerka ili unuka izuči slastičarski zanat.