Za opstanak svake biljke i životinje - kako su stari seljaci poštovali vodu?

Od najranijih vremena, još prije nastanka pisane historije, ljudski rod je svjestan koliko je voda neophodna. Ona je uslov i suština života, nema ničega bez nje, svjedoče najstarije ljudske priče i pjesme. Poljoprivrednici su oduvijek znali da im je voda potrebna za život, za opstanak svake biljke i životinje, a također i za svaki pokušaj održavanja higijene, za većinu zanata i liječenje.

Stara molitva – pjesma sumerskih seljaka, zabilježena klinastim pismom prije oko 3.600 godina, sadrži obraćanje božanstvu sunca, da otopi snjegove na planinama i pošalje vodu, inače će svo klasje izumrijeti.

Upravo zbog životnog značaja za ljude i poljoprivredu, voda je smatrana svetom u najstarijim religijama, baš kao i u savremenim. Međutim, postoji razlika: dok današnji vjernici prave razliku između svete vode (osveštane molitvom sveštenika) i one "obične", za pretke ta razlika nije postojala. Voda je bila sveta sama po sebi. Za praznike su joj se obraćali biranim riječima, "darivali" je novčićem ili žitom i pazili da je nikako ne uznemire.

"Pređoh vodu, ne ugazih"

U bunar se ne baca smeće. Voda donijeta u ljudsko boravište (u doba kad nije postojao vodovod) da bi poslužila za piće, kuhanje i pranje se poštuje. Nad "nenačetom" vodom – to znači, vodom donijetom u kuću, a još nekorištenom za bilo koju svrhu – ogledala se djevojka da "vidi" budućeg muža na glatkoj površini.

Pametno zalijevanje ljeti: Kako smanjiti potrošnju vode u vrtu

Ista ova "nenačeta" voda koristila se za razne oblike liječenja, na primjer, za "gašenje ugljevlja", magijski postupak kojim se, vjerovali su seljaci, "gasi" i bolest. Kad se ide pješke na vjenčanje (što je nekad bilo uobičajeno, naročito u planinskim krajevima), svatovi su bacali novčiće u vodu, a nevjesta (u sebi) govorila "pređoh vodu, ne ugazih, rodih dijete, ne osjetih". Do danas se održao stari običaj, čak i u velikim gradovima, da se za onim ko polazi na put, na ispit ili drugi važan događaj – prospe voda, da bi sve išlo "kao voda", jer, ona "svuda prođe i nađe sebi put".

"Darivanje vode"

Voda ima veliku ulogu u svim kultovima plodnosti. Djevojke se kupaju u "omaji", vodi koja prska s vodeničnog točka, da bi se sve zlo odbilo od njih, kao što se voda odvaja od točka. Vodom se preliva grob, a i cvijeće na groblju se zaliva.

Žene u istočnoj Srbiji šalju ponude duši umrlog – tekućom vodom, na koju polože daščicu (kao mali čamac). U Bačkoj, kad bi došli svatovi iz Banata, na zemlju pred kapijom se postavljalo korito sa vodom, pa bi domaćini pjevali gostima "Tisa duboka, reka široka, ne možeš je preći, moraš platiti!". Onda su svi morali da "daruju vodu", naravno novcem.

Ovo može da se tumači kao šala uz praktičnu svrhu prikupljanja novca za mladi par, ali, cijeli postupak ima i dublje značenje, predstavljajući vodu kao iskušenje za mladence, ali i za sve ostale.

Nije uvijek dobroćudna

Voda nije uvijek dobroćudna i poljoprivrednici su to dobro znali. Nisu se kupali u tekućim i stajaćim vodama prije Spasovdana ni poslije Preobraženja (19. avgusta), kako ne bi uznemirili vodu. Razloga za strah bilo je dovoljno, jer većina seljačkog stanovništva nije znala da pliva čak ni ako je odrasla pored rijeke.

Kako spasiti brak: Zalijevati vodom iz kante ili iz šlaufa?

"Voda ga je uzela", kažu starije seoske žene i sada kad se neko udavi, a u ona davna vremena krivica za to svaljivana je na vodene vile ili na Vodenjaka, jedno čudno biće koje izgleda kao velika dlakava riba i najbolje se zabavlja kad lošeg plivača odvuče u vrtloge.