Važna ličnost u selu: Otkiva kose, popravlja plugove i potkiva konje

Za nekadašnje poljoprivrednike kovač je važio kao značajna ličnost u selu. Ovaj težak, prljav, a ponekad i opasan posao izazivao je veliko interesovanje od kad se pojavio u ljudskom društvu.

Tokom srednjeg vijeka, u većini država novo selo je moglo da se osnuje i zapiše u knjige samo ako u njemu radi kovačka radionica. Zanat i znanje kovača svakako su bili potrebni poljoprivrednicima, jer je kovač izrađivao i popravljao alatke za rad, potkivao konje, a daleko od grada i zlatarskih radnji mogao da stvori i nakit. Prvobitno vjenčano prstenje kovali su kovači i to od gvožđa, da pokažu značaj i čvrstinu braka, a to prstenje bilo je obično tako glomazno da su ga ljudi nosili na lančiću oko vrata ili oko struka umjesto na rukama.

Uz rakijicu - dok se konj potkuje

Ali, postojalo je tu i malo mašte: taj čovjek koji radi sa tako opasnim materijalima kao što su vatra i rastopljeni metal - možda ima i neke tajanstvene moći? Tako je kovač dospio u bajke i narodne pjesme, gdje potkiva krilate konje, izrađuje čarobne mačeve i oklope ravnopravno sa plugovima i motikama. Zna tajne o metalima.

Esad je jedan od rijetkih potkivača konja: "Ne mogu da stignem koliko posla ima"

Zna tajne svojih mušterija koje mu pričaju uz rakijicu dok čekaju da im se konj potkuje ili kosa otkuje. Jer, što je ispričano u kovačnici - ostaje u kovačnici. Gdje nije bilo crkve, ljudi su mogli da se zakunu u kovačkoj radionici, polažući ruke na nakovanj i prizivajući vatru iz kovačnice da ih kazni ako lažu.  

"Kovačeva djeca ne plaše se varnica"

Vuk Karadžić bilježi narodno vjerovanje da cijela zemlja visi na lancu koji stalno glođu dva crna psa, ali, kad svi kovači na svijetu udare čekićem po praznom nakovnju, lanac se obnovi. U većini starih vjera kovač je u saradnji sa višim silama, patuljcima, vilama ili bogovima, koji ga uče njegovom poslu, zato često učestvuje u činima vezivanja i razvezivanja, u kojima je važno da se nešto "utvrdi". Kod antičkih Grka, bog - kovač je Hefest, kod Rimljana Vulkan, kod Germana Odin, koji izrađuje začarane mačeve i kuje čudesne prstenove.

Njemački junak Zigfrid je kovač i ubija zmaja mačem koga je sam iskovao. U slovenskoj mitologiji, Kovovlad, božanstvo podzemlja, ruda i kovačke vještine, silno žudi za ljudskom hranom, naročito svježim tek ispečenim hljebom. Nažalost, u prisustvu gospodara svih ruda, svaka hrana pretvara se u srebro. Zato Kovovlad sklapa neobičan dogovor s ljudima: otvara kovačku radionicu u ljudskoj zajednici, popravlja i stvara odlične alate, a zauzvrat žene ga hrane najboljim jelima. U narodnim pričama, šaljivim i ozbiljnim, kovač je često glavni lik.

"Kovačeva djeca ne plaše se varnica", kaže narodna poslovica.  

Kovačica, Kovanica, Kovačevac...

Koliko je kovač bio značajan za nekadašnje selo, pokazuju i imena naseljenih mjesta (Kovači) i prezimena (Kovač, Kovačević, Kočić...) koja također nisu rijetkost i ukazuju na pretka koji se bavio ovim poslom. 

Nema kose do "varcarke" - nit' je bilo, nit' će biti, pravi je samo jedna kovačnica

Danas je kovački zanat uglavnom u izumiranju jer su izradu alata i svega ostalog što je potrebno za poljoprivredu preuzele fabrike. Gdje još postoje malobrojne radionice, predstavljaju atrakciju i često su zastupljene u televizijskim emisijama.