Tri dana šivenja, pola vijeka trajanja: Crveni za zdravlje, žuti za bogatstvo

Kada se pojavio prvi jorgan? Nepoznato je, ali, s obzirom na to da se pominje u narodnim pjesmama, nesumnjivo je to bilo davno. Jorgandžija je vrsta zanatlije koji izrađuje jorgane, jastuke i dušeke. Dugo su svoj zanat obavljali ručno, koristeći makaze, iglu i konac.

Mašina za šivenje pojavila se tek mnogo kasnije. Jorgan (turska riječ) se šije od platna i puni pamukom, perjem ili vunom, a da ovaj sadržaj ne bi ispadao, ušiva se tako da ostane na mjestu. Ovakvi jorgani bili su vrlo teški, kvalitetni i veoma dugotrajni. Gornja strana presvlačila se svilenkastim materijalom u živoj boji i to "lice" jorgana zove se jorganluk.

Statusni simbol

Poljoprivrednici su govorili "jorgan se šije tri dana, a traje 50 godina". Urađen po uobičajenoj mjeri majstora jorgandžije, ili po želji mušterije, od kada se pojavio predstavljao je statusni simbol, znak imućne kuće u kojoj su ukućani prestali da se pokrivaju perinama i leže na slamaricama ili ljuštikama (ostatak kukuruznog lišća).

Gotov jorgan, kad se svečano unese u kuću, još se i "presvlačio" u navlaku od bijelog platna, po pravilu sa vezom. Žene su jorgane brižno iznosile napolje po lijepom i sunčanom danu da se "napune sunca" i da lijepo mirišu.

U Vojvodini i drugim krajevima spadali su u "štafir", djevojačku spremu, to jest u asortiman stvari koje će djevojka ponijeti u novi dom kad se uda. Zato su se slagali na krevet, pa što više jorgana i veća gomila od njih, to imućnija djevojka i "bolja prilika" za udaju.

U sjevernom Banatu koristila se za te silne jorgane i sprava koja se zvala "ravnalo", a sastojala se od tri metalne šipke ušivene u debelo zeleno platno. Kad se jorgani naslažu, ravnalom se poravnaju i okupe da ne mogu da padnu s kreveta, pa se preko svega prebaci veliki komad somotske tkanine, ružičaste ili svjetlocrvene, a odozgo još i "šlingeraj" kroz čije rupe se vidi somot. Tek ovako složeni jorgani pokazivali su se rodbini i posjetiteljkama.

Plavi za sina jedinca

Jorgandžija je, nema sumnje, bio cijenjen majstor, a žena koja bi otvorila ovu zanatsku radnju zvala se jorgandžijka ili jorgandžika. Bilo je to u doba kad je maltene svako selo imalo bar jednog jorgandžiju jer se sve više ljudi pokrivalo jorganima.

Prvi vjesnik mode u selu: Od narodne nošnje do krinoline

Danas je zanat praktično izumro, malobrojne jorgandžijske radnje su opstale, zanimljivo, u gradovima, a ne u selima i ponekad su tema emisija o starim zanatima. Drže ih po pravilu porodice koje su se izradom jorgana bavile od davnih vremena. Iako su oni sintetički preoteli tržište, još uvijek ima ljudi koji su spremni da obiđu vašare i zanatlijske radnje da bi sebi ili potomcima obezbijedili pravi starinski jorgan.

Vjeruje se da je ovakav način pokrivanja veoma zdrav, daleko povoljniji za zdravlje od bilo kog drugog. Također, postoji vjerovanje da boja jorganluka, onog gornjeg "lica", treba da bude živa i sjajna, najbolje crvena ili bordo, radi zdravlja. Žuti jorgan ukazivao je na bogatstvo, a plavi je dobijao od roditelja sin jedinac u nekim selima.