Donosimo priču iz Maasai plemena u Keniji. Iz sela gdje muškarac pali vatru, a žena je čuva.
"Koliko stoke u selu imate?", pitam sina seoskog poglavice Maasai plemena, na što on lakonski odgovara "Ne znam".
Ne odustajem lako, radim u agrarnom mediju, a vidjeli smo mnoštvo krava uz cestu dok smo terencem dolazili do njih.
"Pa kako ne znate, zar ih ne brojite", pitam ga iznova.
"Ne brojimo ih, nema smisla. Evo da ih sad prebrojimo, već sutra ih neće biti toliko", odgovara mi mladi Ken (26) koji nas je dočekao na ulazu u selo.
Ovdašnji način života oblikovao je specifičan odnos s prirodom. Oni žive u svakodnevnoj interakciji s predatorima - lavovima, gepardima, leopardima, hijenama - koji utječu na brojno stanje stada, ali i njih samih. Inventura u poimanju života žitelja ovog dijela Kenije i nema odveć smisla.
Markica na ušima goveda ovdje nema, baš kao ni podrški po grlu.
Oni žive u nacionalnom parku u kojem je na hiljade bivola, zebri, antilopa, impala i drugih vrsta, ali Ken kazuje da oni divljač niti love, niti jedu.
Žive od krava, ovaca i koza. Meso jedu jednom u sedmici, dok mlijeko i krv piju svakodnevno. U selu vidimo i nešto peradi. Saznajemo i da povrće ne uzgajaju, već kupuju, od novaca koje uprihoduju prodajom goveda ili suvenira.
Žive tradicionalno, polu-nomadski, ali i pod sve većim utjecajem turizma. Ulaz u selo se naplaćuje, a za cijenu posjete osiguravaju program kojeg izvode spontano, kako koja grupa pristigne. Svi učestvuju.
Zainteresiranima upriliče plesni nastup noseći tradicionalnu odjeću i nakit, uz karakteristične visoke skokove muškaraca i dakako pjesmu.
Turiste rado uče kako se tradicionalno pali vatra, nakon čega slijedi obilazak sela i njihovih domova.
Naposljetku, i ne manje važno, posjećuje se i Maasai tržnica, na kojoj po vedrim nebom, svako domaćinstvo nudi razne i brojne šarene rukotvorine.
Oni posvuda idu pješke, ne koriste blagodati prijevoznih sredstava. Televizora u selu nema, a Ken otkriva da on jedini ima pametni telefon.
"Zadatak muškarca je da zapali vatru, a žene da je održava", sugirira Ken dok gledamo kako lokalni mladići naizmjence trenjem stvaraju toplinu za paljenje vatre, tarući drvo od drvo. Jedno tvrdo, drugo meko.
Maasai su poligamni, ovdašnji muškarci imaju više od jedne žene.
"Prvu ti ženu biraju roditelji, a kasnije sam", simpatično na dobrom engleskom pojašnjava poglavičin sin i dodaje da se muškarci obično žene oko 25. godine, a žene nešto ranije, oko 18.
Majka i žena zidaju kuću u kojoj će nova porodica živjeti, a kako su polu-nomadi, kuća traje kraće od 10-ak godina. Jer oni trajno migriraju, uvijek tražeći bolje uvjete za blago.
Kuće su zidane od pruća, blata, izmeta i trava, visine manje 2 metra, ne veće 30-ak kvadrata, rekao bih.
U domu našeg domaćina tri su sobička, po jedna za djecu, roditelje, ali i teliće, kako bi i oni noću bili na toplom i sigurnom. Tu je i centralna višenamjenska prostorija - koja je ujedno i hodnik i kuhinja s ognjištem i primaća soba. Prozora nema, tek manji odušak da dim može izaći vanka.
Stanovanje se doima nekako u drugom planu, Maasai narod ionako najviše vremena provodi vani, u domovima tek prenoće.
"Rekao si da planiraš imati tri žene, ima li ljubomore, kako izlazite na kraj s tim fenomenom Vašem plemenu? Kako odlučiš s kojom ćeš spavati?", pitam Kena dok sjedimo uz ognjište u prilično mračnoj prostoriji.
“Jednostavno odem u kuću one žene s kojom ću provesti noć, nema tu nikakvih problema”, uvjerava me mladi sin seoskog poglavara pojašnjavajući da svaka Maasai žena zida kuću za svoju porodicu. Ako ima tri žene, svaka živi s djecom u svojoj kući.
A gdje uopće nađe ljubav?
"Ne može biti iz našeg sela jer smo krvno povezani",pojašnjava Ken i dodaje kako srodnu dušu traži u drugim naseljima.
"Oženio bih i tvoju sestru", dodaje fakinski namigujući, dajući do znanja da mlada ne mora nužno biti Maasai.
Muško-ženski poslovi ovdje su striktno podijeljeni.
Muškarci brinu o stadu, zaštiti i ograđivanju sela, zajednici i tradiciji. Trguju.
Žene grade kuće, pripremaju hranu i brinu o djeci. Nabavljaju vodu i drva za ogrjev. Izrađuju rukotvorine.
I dok gledamo bogatu ponudu njihove prodajne izložbi pita me moj vodič, domaćin Ken: "Imaš li ti nekakav suvenir iz tvoje kuće ili države?", zatekao me nespremnog.
Uči li Afrika na greškama Evrope? Razvoj da, ali ne pod svaku cijenu!
Nikad nemam, ali sjetih se da oko vrata imam gadget iz naše firme. I tako je Agroklub bandana ostala kod Kena u Maasai nacionalnom parku.
Fotoprilog
Tagovi
Autor
