Tajna igle i konca - ozbiljan posao vrijedan divljenja

Vez spada u veoma stare i veoma cijenjene djelatnosti. U poljoprivrednim domaćinstvima smatrao se odvajkada ne kao hobi ili relaksacija za žene, nego kao ozbiljan posao koji se obavlja sa ciljem da odjeću pretvori u predmete dostojne divljenja. Vez nije zanat nego narodna radinost sa umjetničkim pretenzijama.

Seoske žene često su vezle u grupi sa najbližim rodicama, komšinicama i prijateljicama, a rezultati njihovog rada bili su namijenjeni prije svega članovima porodice ili kao poklon. Na platnu, nekad na svili, ko je imao, na debljoj tkanini, čak i na kožnim predmetima, žene su iglom i koncem izvodile jednostavne ili složene motive.

Za imućne ljude

Starije su podučavale mlađe, majka kćerku, baba unuku, jer još niko u selu nije bio pismen niti je umio na bilo koji način da zabilježi šemu za ručni rad. Na dvorovima i u manastirima postojale su od srednjeg vijeka grupe vezilja koje su radile vezene predmete za imućne ljude i crkvu, ponekad zlatnom ili srebrnom žicom i ta djela, gdje su sačuvana, predstavljaju prave svjedoke kreativnosti iz davnih vremena.

Takve zadruge u selima pojavile su se tek mnogo kasnije, poslije industrijske revolucije. Dobra vezilja koja "pored svojih poslova" uspijeva da izveze nešto za tržište, obično za bogatije porodice, bila je "na glasu" i vrlo cijenjena, a očekivalo se da kćerke i snahe nauči svom zanatu.

Nepoželjan gost postaje kad prospe kafu na milje: Ručni rad je demode?

Bora Stanković u "Nečistoj krvi" pominje kako se Vranjanke iz najimućnijih porodica takmiče "što teže, što zapletenije vezove da vezu". U narodnoj poeziji žene, a naročito djevojke, vezu "zlatnom iglom i srebrnim koncem", koristeći pritom "đerđef od merdžana" (korala) i naprstak od biljura (gorskog kristala, veoma skupog dragog kamena) iako su u stvarnosti imale samo običan konac ili vunu.

Ovjekovječen u pjesmama

Vez je ovjekovječen u narodnim pjesmama, na primjer "Vezak vezlo devet djevojaka", "Sestra bratu zarukavlje veze", "Vezak vezla jedina u majke" i mnoge druge u kojima sve sija od vezenih košulja i jagluka. Jagluk je, inače, maramica od tanjeg platna izvezena po obodu i u sredini, a služi isključivo za – mahanje voljenoj osobi ili kao poklon, također dragoj osobi. Nije rijedak motiv u narodnim pjesmama i bajkama da plemkinja ili vladarka veze.

Kad je vez u pitanju, postoje običaji kojima su etnolozi jedva ušli u trag. Izgleda da je narod ozbiljno vjerovao da se ovom djelatnošću može "uvračati" dobra ili loša sreća onom ko će dobiti i nositi vezeni odjevni predmet.

Kad bi vitez ili junak narodne pjesme odbacio košulju ili maramu nad kojom je njegova žena ili vjerenica "oči izbijelila" vezući, sljedovala bi mu brza pogibija. Žene su često radile vez "kriomice" to jest tajno. To izgleda ovako: vezilja veze u veselom društvu rodbine, komšinica i prijateljica predmete koje svi mogu da vide – peškir, stolnjak, muževljevu košulju i slično – ali, kad je niko ne vidi, veze košulju za sina koji se ženi ili jelek za kćerku koja prvi put izlazi na seosku svečanost ili benkicu za željno dočekano novorođenče.

"Carica neka naveze sebi"

Tajnost postupka uz molitve vezilje treba da osiguraju svaku sreću onom ko će nositi ovakvu odjeću. Prema poznatoj priči iz okoline Subotice, slavna vezilja iz Tavankuta vezla je "šlingeraj" (bijeli vez) za unuku i nikome nije htjela da ga pokaže. Salijetale su je sve poznanice i bogataške supruge da iznese svoje djelo na sajam narodne radinosti, kome je trebalo da prisustvuju i krunisane glave, ali, ona je odbijala da iko vidi vez prije nego što se unuka pojavi u njemu.

"Pa zar ni carici ne bi pokazala?", kritikovale su je žene.

"Carica neka naveze sebi", odbrusila je vezilja.

"Trukovanje", to jest štampanje šeme za vez na platnu, pojavilo se u 19. vijeku i značajno olakšalo pripreme za vez, trebalo je samo iglom i koncem slijediti već naštampanu tanku plavu liniju na tkanini. Do danas, vez nije izgubio ništa od važnosti, samo je prešao u manje grupe koje njeguju tradiciju i narodnu radinost.