Strah od promaje, prase za doktora i čašica rakije za dobro zdravlje

"Bogat je ko nije dužan, a mlad je ko je zdrav", govorili su prije seljaci. Narodne poslovice svih naroda vrve od isticanja koliko je zdravlje važno i značajno.

"Kad imaš zdravlje, imaš sve", "Sjeti se zdravlja dok ga ne izgubiš", samo su neki od primjera.

Poljoprivredni poslovi ne mogu se raditi iz kreveta ili fotelje, zato su stručnjaci koji su ikad proučavali život na selu dobro primijetili da poljoprivrednici veoma strahuju od gubitka zdravlja i fizičke snage. Da bi se osiguralo zdravlje ukućana, poštovali su čitav spisak zabrana i običaja.

Nije dobro za zdravlje, vjerovali su, da se spava popodne, naročito pred velike praznike, jer to može donijeti slabost, pa možda i bolest. Radi zdravlja, jele su se jabuke, bijeli i crni luk, a obavezno se pila i čašica (dvije, tri) dobre domaće rakije.

Ljudi su postili i molili se višim silama, svako u skladu sa svojom vjerom, za dobro zdravlje i snagu potrebnu da se obave svi veliki i mali poslovi u seoskom domaćinstvu.

Svećenik i vračara prije ljekara

Ljudi su se veoma plašili promaje, vjerujući da donosi glavobolju, ukočenost, prehladu, pa su ljekari novijih vremena imali velike muke da ih uvjere kako treba redovno provjetravati prostorije u kojima se živi.

U slučaju da stvari pođu naopako, seljačko stanovništvo je prvo krilo od komšija i rodbine da je član porodice bolestan, odgovarajući na sva pitanja "dobro je, dobro je". Tek kad bi uvidjeli da je stanje ozbiljno, ukućani bi pošli tražiti pomoć svećenika, koji bi očitao molitvu za ozdravljenje, ili lokalne vračare, koja bi došla u kuću i izvela neophodne rituale.

Obraćanje ljekaru postalo je uobičajeno tek pred kraj 19. vijeka, a u planinskim krajevima - tek poslije velikih ratova u 20. vijeku. Stariji poljoprivrednici često su s ponosom isticali da u životu nisu bili kod ljekara.

Češalj, lavor i ogledalo

Kad bi se pojavila zarazna bolest, seljaci nisu oklijevali ni trenutka: odmah bi postavili češalj, lavor s vodom i ogledalo. Smatrali su da zarazu izaziva čudno biće, koje su ublaženo zvali "kuma" kako se ne bi uvrijedilo. Zamišljali su bolest kao mršavu i veoma sujetnu ženu koja se voli umivati, ogledati i češljati.

Posuđe od obroka su prali više puta i vezivali su pojaseve svih članova porodice u dugačak konopac koji su vukli oko kuće, vjerujući da preko ovakve granice bolest neće moći prijeći.

Epidemija kuge koja je u doba Miloša Obrenovića znatno prorijedila stanovništvo Srbije proširila se preko svakog očekivanja - jer nije prijavljena na vrijeme, seljani su krili kad bi im neko od rodbine ili poznanika obolio. Povjerenje u "strance" - školovano medicinsko osoblje bilo je na nuli.

Kad su jednom shvatili da im ljekar može pomoći i da odlazak u bolnicu ne mora nužno da znači smrtni ishod, seljaci su prešli u drugu krajnost, pa su počeli zasipati ljekare i osoblje svojim proizvodima. Bila je "stvar časti" odnijeti doktoru prase, 200 jaja, nekoliko pilića i naravno veliku količinu dobre domaće rakije ili vina iz vlastite proizvodnje.

"U zdravlje"

Etnopsiholog Vladimir Dvorniković u "Karakterologiji Jugoslovena" citira iskustvo ljekara iz vojvođanskog sela kome su žene stalno donosile sir i druge proizvode, podsjećajući ga kako im je spašavao djecu za vrijeme epidemije šarlaha, a ta djeca bila su već uveliko odrasla i imala svoju djecu.

Etnolozi objašnjavaju da seljaštvo shvaća liječenje, naročito uspješno liječenje, kao milosrđe, kao nešto "za dušu", a ne samo kao posao zdravstvenog radnika, te da je ovakav postupak prema iscjelitelju veoma star.

Uostalom, na većini slovenskih jezika ljekar se i doslovno zove "vrač", dakle, svi postupci koji vode izliječenju ili uklanjanju posljedica bolesti i povrede za naše seljačke pretke bili su ravni čaroliji. I kad se pije, poljoprivrednici kažu da treba reći "u zdravlje", a ne "živjeli", razlog je nesumnjivo jasan.