Kako su konji odigrali jednu od najvažnijih uloga u istoriji Kikinde: kad nisu radili najteže poslove, vozili su vlasnika s porodicom na slavlja, svadbe i veselja.
U vremenu pre pronalaska savremenih mašina ljudi su se najradije oslanjali na snagu i inteligenciju konja. U istoriji i svakidašnjici Kikinde veoma su davno i od tada, konj i čovek, ratnik ili poljoprivrednik, bogataš ili siromah, drugovao je sa plemenitom životinjom koja je ušla u pesme i legende ovih krajeva.
Sve do polovine šezdesetih godina dvadesetog veka, Kikindom je saobraćao fijaker. Kad se prvi od njih provozao ovdašnjim kaldrmama i blatištima, nije zabeleženo, a konji i kola prevozili su sve i svašta vekovima ranije nego što je pronađena parna mašina. Glavna fijakerska stanica bila je kod glavne željezničke stanice, još od 1858. godine, kad je kroz Kikindu prošao prvi voz i nastavio da prolazi tokom dugog vremena procvata grada, velikog željezničkog čvorišta odakle su roba, ljudi i ambicije stizale u najudaljenije krajeve Evrope.
Manje stanice su se premeštale po centru, kad im je i kako bilo zgodno. Fijakeri su bili crni, sa jednom ili dve konjske snage i kočijašem koji je vozio u svaki kraj mog grada, kuda mušterija zapovedi i bili izuzetno korisni za sve koji nisu imali svoja kola, a naročito za putnike koji su odnekud došli u Kikindu poslom.
Solidno negovano konjče, obično tamno mrke boje dlake, vuklo je lako vozilo sa nadstrešnicom koja je tokom hladnijeg dela godine pružala kakav, takav zaklon od kiše, vetra i snega. Panj drveta posečenog na oko metar visine od tla služio je da se oko njega vežu uzde konja kad fijaker nije bio u pokretu. Fijakeristi, kad nisu vozili ili dremali u vozilu čekajući putnike, bili su u nekoj od obližnjih kafana, gde je klijentela uvek mogla da ih nađe.
Fijakere je zamenio gradski autobus, a kad je i on ukinut, pojavila su se i do danas ostala taksi vozila. Sad je već retkost videti zaprežna kola u gradu, a samo pre pola veka bila su uobičajena stvar.
Nekad su ih vukle nevelike mršave životinje na kojima se videlo da se u životu nisu naročito dobro hranile. Međutim, ogromna teška i natovarena kola vukli su parovi ogromnih riđih konja, sa grivama žutim kao maslac i nekom vrstom dugodlakih "dokolenica" iste boje nad kopitima. Ovde su tu rasu zvali "mura", pravilno je peršeron ili bretonski konj. Nema tereta koji nisu mogli da odvuku kuda treba, a njihova mirnoća i strpljivost na teškom radu budile su divljenje.
Pre toga, konj je čoveku bio saradnik u mnogim teškim poslovima, prevozno sredstvo na dalekim i neizvesnim putevima, saborac u ratovima, statusni simbol u mirno i bogato doba. Kad nisu vukli plugove i teške terete, konji su vukli taljige, tarnice, čeze, kočije, a po zimi sa mnogo snega i velike sanke, vozeći svoje vlasnike i cele porodice u goste, na svadbe, proslave i praznike. Danas imamo sve moguće mašine - sa konjiskim snagama, naravno.
Dok su siromašniji ljudi imali jednog ili dva konja za najteže poslove u poljoprivredi, imućniji su se dičili i rasnim lipicanerima. Navodno je jedna porodica u Mokrinu, varoši nedaleko od Kikinde, imala i pravo arapsko grlo, crnog pastuva basnoslovne cene. Tog konja nisu čak nu u kola uprezali, jedino bi ga gazda pojahao za velike praznike da tako pokaže meštanima svoje bogatstvo.
Poznati Kikinđanin odlazio je u svoju omiljenu kafanu lakovanim čezama u koje je upregnuta bila njegova omiljena kobila Liza. Ona je strpljivo čekala vlasnika da iziđe iz kafane i utetura se u vozilo, pa bi laganim korakom pošla kući, pošto je znala put. Tek kad bi zašla u ulicu gde se kuća nalazila, dala bi se bez najave u takav trk, da bi se gazda do kuće - istreznio. Gazdina žena, deca i unuci visoko su je cenili zbog ove male taktike.
Danas postoje klubovi odgajivača konja, a postoje i manifestacije na kojima su konji upregnuti u starinska kola prava atrakcija, ali broj konja u odnosu na davna vremena smanjuje se drastično brže nego broj stanovnika u selima i manjim gradovima.
Da li ćemo uskoro konja videti samo u oznaci "KS"?
Tagovi
Autorka