Simbol mudrosti i veliko zlopamtilo iliti kako su guske spasile Rim?

Fosili jedne prastare ptice, nazvane Anser atavus, nađeni u Sjevernoj Americi, a datirani na doba miocena, to jest na vrijeme od prije deset miliona godina, ukazuju da je ovo stvorenje bilo prapretkinja svih današnjih vrsta gusaka. Tih vrsta ima zavidan broj, u divljem i pitomom stanju.

Poljoprivrednicima su najpoznatije Anser anser domesticus, domaća bijela guska, i Anser cygnoides domestica, kineska guska. Sve su u daljem srodstvu sa labudovima.

Ljudi gaje domaće guske od prije 4.000 godina, u drevnom Egiptu. Prvo su bile poznate u Evropi, sjevernoj Africi i jugozapadnoj Aziji, a danas se gaje u cijelom svetu. Domaća guska je znatno krupnija od svoje divlje rodbine, primjerci dostižu težinu od više od 10 kilograma dok divlje po pravilu ne prelaze tri kilograma.

Svugdje gusan, u Mokrinu - gusak

Odlikuje se dugim snažnim vratom, trouglastim kljunom, karakterističnim hodom, plovnim kožicama na nogama i gustim perjem. Krila su jaka, mužjaci ih koriste kao oružje u borbama za ženke. Oči su često plave, od svijetle do najtamnije nijanse, a perje, od bijele, smeđe, sive do crne boje.

Hrani se uglavnom biljnom hranom, biljkama travaricama, zrnevljem, dobro je da u ishrani bude zastupljeno vodeno bilje – a i da neka voda, jezero ili bara, bude u blizini. Ali, oprez: kljun ove atraktivne ptice je veoma oštar, nazubljen iznutra, tako da može da nanese ozbiljne povrede napadaču. Mužjak se po pravilu zove gusan, samo u Mokrinu gusak, a mladunci guščići.

Letjelo je perje na Svjetskom prvenstvu: Gusan Mistral ovogodišnji šampion

Poljoprivrednici gaje gusku zbog mesa, perja i jaja. Perjem se punila posteljina u "sretnijim" to jest bogatijim kućama, jastuci i debeli pokrivači – perine, koji su izgleda odavno poznati, jer se pominju u vrlo starim narodnim pjesmama većine slovenskih naroda.

Vremena se mijenjaju

Guščije meso smatra se kao veoma korisno, od davnina je korišteno za jačanje krvne slike jer je odličan izvor mineralnih materija. Poboljšava imunitet, cirkulaciju, stimuliše lučenje žučnih kiselina, poboljšava varenje i eliminiše toksine iz organizma.

Smatralo se također da može da pomogne u liječenju od trovanja olovom. Sva ova uvjerenja provjerena su i dokazana. Meso guske je neopravdano zapostavljeno u ishrani u posljednje vrijeme iako je pogodno za različita jela. Sušena guščetina i guščija džigerica smatraju se delikatesima i nekad su spadale u izvoznu ponudu, jer se mnogo više cijene u inostranstvu.

Jaja, zelenkaste ljuske i krupnija od kokošjih, također su puna hranljivih materija i također se srazmjerno malo koriste.

Spasile Rim

Vjerovanja koja se tiču guske brojna su i stara. Ovdašnji poljoprivrednici vjeruju da je ova ptica veoma oštroumna i veliko zlopamtilo tako da odlično zna odakle joj prijeti opasnost. Kad nakrivi glavu, što malo smiješno izgleda, ustvari gleda da nema grabljivica na nebu.

Po guščijoj džigerici i trtičnoj kosti nekad se gatalo kakva će biti zima. Guščija mast je visoko cijenjena kao lijek, naročito za plućne bolesti. Pero od gusana, sakriveno u košulji na grudima, koristilo se nekad kao amajlija za trudnicu, s uvjerenjem da će i porođaj biti lak kao pero.

Na farmi kod Šukurme glavne su guske: Velike galamdžije praćene i na YouTubeu

Guska i to osedlana pominje se u šaljivim narodnim pjesmama; zlatna guska koja nosi isto tako zlatna jaja živi na oblacima, a čuva je strašni džin ili zmaj; princeza se pretvara u gusku da bi izbjegla brak sa surovim kraljem. Poznata je priča o opsadi Rima 390. godine prije nove ere, kad su guske, čuvarke Junoninog hrama, gakanjem probudile Rimljane.

Od tada, njima je pripadala veličanstvena procesija svake godine, svečanost u kojoj su slavljene kao heroji, dok su psi i pijetlovi kažnjavani, jer su spavali dok je neprijatelj bio u blizini. Guska je dakle bila posvećena ništa manje nego najvećem ženskom božanstvu u starim religijama Evrope. U svojoj pradomovini, kod sjevernoameričkih domorodaca, ona je simbol mudrosti i ko stane na njeno mjesto u krugu života, dobit će moć da mladima prenese drevne tradicije plemena.