"Rad na sic" za obuću kao nekad

Kroz historiju, čovječanstvo je uglavnom išlo bosonogo, povrjeđujući stopala na svakoj neravnini i oštrom kamenu. Kad su ljudi pokušali da se obuju i nekako zaštite taban i stopalo, nije poznato, ali poznate su slikarije iz drevnog Egipta, Mesopotamije i Asirije na kojima se lijepo vide ljudi sa nekom vrstom sandala na stopalima. A te praktične i lijepe stvari koje štite nogu morao je neko i da napravi tako da odgovara namjeni, a i da lijepo izgleda.

Drveni kalupi iz XVIII vijeka

Obućarski zanat je veoma star, još iz antičkih vremena ostale su anegdote o obućarima i firme za njihove vrlo cijenjene radnje. Obućar je majstor zanatlija koji pravi i popravlja obuću. Postoje dvije vrste: onaj koji pravi obuću po mjeri i "po posljednjoj modi" i onaj koji obuću popravlja.

Prva kategorija imala je obično radnju na atraktivnom mjestu, često i na glavnoj ulici i vlasnik se nazivao "gazda". Njegov posao bio je da u prednjem dijelu radnje dočeka i zabavi mušteriju, odabirajući model obuće. Na osnovu mjere mušterijinih stopala, radnici su pravili drvene kalupe, a prema kalupu i oko kalupa nastajala je cipela. Različiti kalupi za lijevo i desno stopalo nastali su, kako izgleda, tek u osamnaestom vijeku.

Dala otkaz u školi, sada na selu izrađuje vrlo traženu "barefoot" obuću od kože

Stalna mušterija, na primjer imućni poljoprivrednik, koji je redovno naručivao novu obuću, imao je "svoj" kalup, a samim tim i status u svijetu društvenih odnosa u gradu ili selu. O toj obući za svečane prilike - nekad su raspravljali ljudi kao o prvorazrednom društvenom događaju.

Đon i blokej

Cipelu su uglavnom izrađivali majstori, u zadnjem dijelu radnje, ili čak kod svoje kuće, što se zvalo "rad na sic" , jer radnik nije bio prijavljen, i oslobađalo poslodavca mnogih troškova koje bi inače imao. Cipela se sastoji od dva dijela, đona i "lica", to jest gornjeg dijela, i za nekadašnju izbirljivu klijentelu, baš kao i za današnju, morala je da bude od prave kože. Do polovine prošlog vijeka na đon se stavljao "blokej", metalni dio koji usporava oštećivanje obuće.

Obućari druge vrste krpili su i popravljali obuću i samim tim bili bliži siromašnijim slojevima društva. Ovakav obućar često nije imao ni svoju radnju, nego je popravljao cipele kod svoje kuće ili na javnom mjestu. Od alata imao je "kozlić", naročit obućarski čekić, šilo, eksere i obućarski lijepak, "ćiriš".

Obućari su često obolijevali od stomačnih bolesti jer su vijek provodili u savijenom položaju, popravljajući tuđu obuću. Ipak, čak i u vrijeme kad mnogi ljudi u selu i gradu nisu imali novca da se obuju, bilo je sramota da obuća ne bude čista.

Ko još pravi obuću po mjeri?

"Pogledaj mu obuću, pa ga pusti u kuću", bilježi Vuk Stefanović Karadžić. "Obućareva djeca idu bosa" - također je poznata poslovica, jer obućar, dok radi za druge, često ne stiže da popravi obuću za svoje najbliže. U folkloru većine evropskih naroda postoji priča o čestitom obućaru kome vilenjaci i patuljci preko noći pomažu da preko noći završi veliku porudžbinu.

Danas su obje vrste obućara skoro nestale iz društva. Ko još pravi cipele po mjeri? A i popravke su rijetke, češća je kupovina novih cipela. Novi materijali i industrijska proizvodnja potisnule su zanat u tradiciju i nostalgične razgovore o kvalitetu onih cipela od nekad.