Prvi vjesnik mode u selu: Od narodne nošnje do krinoline

Krojač je zanatlija koji se bavi izradom, popravkom i prepravkom odjevnih predmeta. Zove se još i šnajder (njemačka riječ), abadžija (od turskog aba, sukno) ili terzija (opet turcizam). Njegovo znanje i vještina ogledaju se, prije svega, u dva posla: prvo je sječenje tkanine prema šemi (krojenje), a zatim prišivanje tih iskrojenih komada jedan za drugi, čime nastaje odjeća.

Zanat se u Evropi razvijao uglavnom između 12. i 14. vijeka, međutim, ostali su iz davnih vremena zapisi koji upućuju da je prije više hiljada godina postojao faraonov krojač u Egiptu ili caričina krojačica u drevnoj Kini. Nema sumnje da je krojački posao bio cijenjen, jer, osim odjeće, izrađivao je posteljinu, trikotažu, stolnjake i sve predmete od tekstila, potrebnih na dvoru, kao i u najskromnijem domaćinstvu.

Za siromašnije, odjeća je samo bila način da se tijelo pokrije i zaštiti od hladnoće. Za bogatije slojeve društva, međutim, odjeća je statusni simbol, od nje se očekuje da svog nosioca pokaže u najboljem izdanju. Bilo je krojača za imućne ljude koji su u Šekspirovo doba zarađivali toliko novca da su mogli da kupe plemićke titule, koje nikada nisu bile jeftine. Krojač u selu, sa svojom radionicom u kojoj radi sam ili uz članove porodice, pomoćnike, kalfe i šegrte, imao je daleko teži, a manje plaćen posao.

Valjalo je ugoditi imućnima, a i siromašniji su voljeli da se lijepo obuku ili barem da preprave odjeću koja neće moći da izdrži jesen i zimu bez stručne intervencije. Vijekovima su ovaj posao obavljale žene, čak se i pominju one koje su "na iglu" othranile po desetoro djece kad im je muž poginuo u ratu – prepravljajući i krpeći odjeću siromašnijih, što je usluga koja nikad ne gubi na značaju.

Na užas starijih poljoprivrednika

Kad je krojač stigao u selo kao prvi vjesnik modnih zbivanja u velikim gradovima i otvorio svoju radionicu, zanat je dobio na značaju i važnosti. U srednjem vijeku odijevni predmeti su nastajali spajanjem pravougaonih komada tkanine, ali, novo doba donijelo je i nove "mustre", odjeća je prema modnom diktatu morala da prati liniju tijela i krojenje je postalo zahtjevnije.

Ne brzo, ali sigurno, i u sela su stigle takve modne novosti kao što su kaput i krinolina i neminovno potisnuli narodnu nošnju, svakako na užas starijih poljoprivrednika, ali i na veliko veselje omladine i žena. Pisci realisti koji su pisali o selu prikazali su ovaj proces u mnogim književnim djelima. Još kad je 1790. izmišljena prvobitna šivaća mašina, krojački zanat je procvjetao.

Od taljiga do zaboravljenog majstorstva

Krojač je ušao u priče, pjesme, poslovice i novele, a relativno je često i prezime Terzić (terzija- krojač). Većini evropskih naroda poznata je priča o krojaču koji je u pauzi za ručak jeo hljeb sa pekmezom, a muhe mu dosađivale. Dohvati momak prvi predmet koji mu se našao u blizini, pa ubi sedam muha na mjestu, jednim udarcem. Zbog nesporazuma, neko je prijavio vlastima da nisu u pitanju bile muhe, nego sedmorica groznih džinova koji su pustošili kraljevstvo, pa kralj šalje nedužnog krojača da pobijedi džina. Krojač će u tom poduhvatu i uspjeti i dobiti princezu za ženu, a pouka priče je da ne uspijevaju uvijek samo vitezovi u sjajnom oklopu, nego i skromni zanatlija.

"Neću, majko, za krojača"

Nije sve bilo ovako idilično: u nedostatku bogate klijentele, mogao je da bude veoma siromašan o čemu svjedoči i poznata pjesma "neću, majko, za krojača, neće dobro biti: u krojača tanka igla, gladna su mu deca". Od cjelodnevnog i cjelonoćnog šivenja stradao je vid, u doba kad naočara niti očnog ljekara nije bilo.

Velik broj žena su kao krojačice otvarale svoje salone, nakon što su prethodno završile obuku kod majstora ili majstorice i uvijek zapošljavale po nekoliko učenica. Danas je konfekcija preuzela veliki dio posla, a za zanat nema mnogo zainteresovanih iako postoje i stručne škole. Međutim, vjenčanice i maturske haljine – tražene su uvijek, a selo nimalo ne zaostaje za gradom po želji stanovništva da se lijepo obuče.