Ognjena Marija - zašto je strašna za poljoprivrednike?

Danas pravoslavni vjernici proslavljaju praznik svete velikomučenice Marine, u narodu bolje poznate kao Ognjena Marija. Poljoprivrednici, za razliku od uobičajenog rasporeda, ne rade ni u kući ni u polju. Osobito stroga pravila važe za žene, one ne smiju da rade ništa od svojih poslova, "ni konac u iglu da udjenu".

Ko ne poštuje - biće kažnjen

Jer, po verovanju, ako se neko ogriješi na današnji dan, može da bude kažnjen, naročito požarom. A poljoprivrednici su se bojali ljetnih požara, koji mogu da im unište ljetinu, tako da se ovaj praznik, iako nije crveno slovo, izuzetno strogo praznuje. U nekim mjestima je seoska slava, a takođe i krsna slava pojedinih porodica. Obavezno je slave svi koji su ikada imali štete od vatre. Zato Ognjena Marija spade u tzv. "ognjevite svece" i uživa veliko poštovanje u narodu, naročito među poljoprivrednicima koji najduže održavaju stare tradicije.

Šta se na selu valja, ne valja, a u čemu ima nešto?

Svako mjesto ima poneku priču o ljudima koji su radili na današnji dan pa su "ograjisali" (doživeli veliku nesreću). Ali, i pored svih ovih zabrana, hrana može da se priprema na uobičajen način, tako da se dan provodi u odmoru i uz obilnu, ali laku ljetnu trpezu. Kupanje u rijekama i ostalim "velikim vodama" nije poželjno, jer, po verovanju, upravo na Ognjenu Mariju bar jedna osoba se udavi. Grmljavina i oluja na današnji dan nisu dobri znaci, tumačili su nekadašnji poljoprivrednici.

Munje i gromovi

Jedino su djevojke imale priliku da upravo danas poklone momcima ogledalce, pa će, opet po vjerovanju, "momak samo u nju da gleda". 

Etnolozi su u ovom pogledu jasni: u pitanju je praznik drevnog prehrišćanskog božanstva munje i vatre koje je izazivalo toliki strah da niko nije smio ni ime da mu spomene. Pošto nije spominjano, to ime je i zaboravljeno, a narod je prihvatio crkvena imena, Marija i Marina, koja se daju ženskoj deci, osobito onoj koja se rode na današnji dan.

Spomen na prehrišćansko božanstvo vatre ostao je u najstarijim, obrednim narodnim pjesmama koje počinju sa

"Munja groma nadigrala

dvema, trima jabukama

i četir’ma narandžama"

Požar koji se ne smije gasiti

Narod, vidi se iz ovih stihova, nije znao da su munja i grom samo dvije manisfestacije iste pojave, nego ih je smatrao odvojenim, bojeći se, s razlogom, obje.  U doba bez gromobrana, prije pojave vatrogasnih društava u svakom selu, a naročito u doba suše, često je udar groma, poslije blijeska munje, izazivao požar, pa i pogibiju. Negde je izginulo cijelo stado sa čobanima; negde nekome izgorjela kuća, ambar ili ljetina. Vizantijski pisci bilježe da ovako nastao požar Sloveni nisu smjeli da gase, toliko su se bojali ovog izraza nezadovoljstva nebeske sile.

Božanstvo starog svijeta bilo je (kao žensko) izuzetno uvredljivo i osvetoljubivo, nikako nije valjalo zamjeriti mu se, a narod je pamtio i strogo pazio na običaje koji se nisu mnogo promijenili ni poslije dolaska hrišćanstva ni poslije uvođenja gromobrana nego se obavljaju na potpuno isti način kao prije mnogo godina. 

Od danas pa do svetog Ilije, 2. avgusta, dani se zovu "krijesovi" ili "ilinski krijesovi" i sadrže čitav splet zabrana. Među njima je onaj da žene ne smiju ništa da peru, šiju, krpe ili tkaju, naročito mušku odjeću, jer bi se sve "iskresalo" - iskrzalo.