Od taljiga do zaboravljenog majstorstva

U toku većeg dijela svoje historije ljudski rod je pješačio. Mnogo kasnije počeo je da jaše, a tek onda i da se vozi na kolima. Historija vožnje počinje dvokolicama, koje su korištene za ratovanje. Koristili su ih Sumeri, Egipćani, Indoevropljani, Persijanci, Grci, sve do rimske kvadrige. Međutim, uz ova strašna bojna kola razvijala su se i ona mirnodopska, za prevoz tereta.

Sa dva ili četiri točka, ne naročito udobna, ova vozila stizala su, a stižu i danas, tamo gdje ona ljepša i skuplja ne mogu da prođu. Vukli su ih volovi, velike teške i snažne životinje, tek kasnije konji. U početku su amovi bili životinjama na vratovima, što im je zadavalo velike muke. Tek kasnije je izmišljen am koji stoji na grudima vučne stoke, tako da je težina tereta i cijelog posla bar donekle ublažena.

Kroz vijekove, uz gruba kola koja nose teret, razvijale su se i elegantne kočije za putovanje, u prvo vrijeme samo plemstva i najbogatijih članova društva. Ostalo je zabilježeno da su seljaci koji se voze na nekim tarnicama ili taljigama morali da zaustave vozilo, siđu, poklone se ili kleknu a onda neko vrijeme idu pješke kad prolazi "važan čovjek" s pratnjom. Ljepota i brzina kočija, ovjekovječene u historijskim filmovima, dostigla je vrhunac u 18. i 19. vijeku. Međutim, svako od ovih vozila morao je neko da napravi, a bio je to majstor kolar sa svojim pomoćnicima.

I kola i pomoćna oprema

Kolarski zanat spada u stare zanate ili djelatnosti, a sastoji se u izradi drvenih dijelova za zaprežna kola. Majstor kolar dodaje i metalne dijelove radi konačnog izgleda i funkcije svog dijela. Osim zaprežnih kola, zanatlije kolari izrađivali su i pomoćnu opremu: šarage, lotre i levče za bezbijedan prijevoz tereta, amove za volovsku vuču, tragače i manja kolica za prenošenje tereta u poljoprivrednom domaćinstvu, gredelje za plugove, okvire za drljače i drugo.

Mladi Nikola ostaje na selu: "Bavit ću se reparacijom mehanizacije"

Često su radili u okviru robno – novčane razmjene, dakle, razmjenjivali su svoje proizvode s poljoprivrednicima za hranu, a iznosili su svoje radove i na vašare i druga okupljanja, naročito u toplijem dijelu godine. Od primitivnih točkova koji su bili od punog drveta – i činili prevoz ili putovanje vrlo neudobnim – majstori kolari su usavršili dizajn dodajući takve inovacije kao što su rešetke i stepenaste žbice, koje su činile točak čvršćim, a istovremeno i lakšim. U tom periodu razvoja, kolar više ne radi za hranu nego isključivo za novac, porudžbine se upućuju blagovremeno i od zanata može dobro da se živi.

Mjesto okupljanja

Poljoprivrednici su veoma cijenili kolara u selu, a kolarska radionica, baš kao danas automehaničarska ili vulkanizerska, bila je omiljeno okupljalište muškog društva uz nezaobilazni alkohol.

Prezimena Kolar, Kolarević, Kolarov, Kolarić i Kolarski i imena mjesta Kolare u opštini Jagodina ukazuju na značaj kolarskog zanata, a poznate su u etnografskoj literaturi i šaljive pjesme o kolarima i zanimljivim stvarima koje se dešavaju kod zanatlije kad mušterije odu kućama.

Od vremena kad seljaci ne da nisu imali svoja kola nego nisu smjeli da se voze ni na kakvim kolima, do zaprežnih kola kao neophodnog dijela opreme poljoprivrednog domaćinstva, kolarski zanat prošao je kroz mnoge promjene. Tek industrijalizacija u drugoj polovini 20. vijeka potpuno je izvela zaprežna kola iz upotrebe. Još se u našoj regiji entuzijasti i njihove porodice bave izradom zaprežnih kola za smotre, festivale folklora i druge svečane prilike i to neminovno privlači pažnju, ali – ljudi voze automobile i slična vozila, dok je zaprega otišla u historiju, a s njom i dobar dio kolarskog zanata.