Od mirisa meda do crvenog sjaja: Kako su lecederska srca osvajala ljubavi i krasila domove

Licider, licitar ili leceder je ime za zanatliju koji pravi naročitu vrstu medenih kolača za vašare i druge svečane prilike. Naziv potiče od njemačkog Lebzelter (izgovara se: lebcelter). Porijeklo riječi može da se prati čak do rimskog libum, što znači žrtveni kolač. Iako se proizvodi majstora licidera prave od brašna, meda, šećera i vode, njihova osnovna vrijednost je estetska i dekorativna, a ne prehrambena. Liciderski kolači se ne jedu. Oni stoje kao ukras ili obredni predmet, kao dragocjene uspomene na počasnom mjestu u mnogim seoskim kućama.

Majstor u selu u svojoj radionici najprije mijesi tijesto. Iako cijeli postupak liči na pripremu "običnih" kolača, tijesto mora da odstoji najmanje nekoliko dana, a da bi bilo tvrdo, ponekad se u osnovnu smjesu dodaje i gips. U različitim limenim kalupima tijesto se oblikuje u srca, konjiće, kuće, papuče, ptice i slično. Ovakvi kolači se kratko peku, a dugo suše, danima, ponekad i sedmicama, da bi postali potpuno tvrdi. Tek kad se potpuno osuše, pristupa se glaziranju, prehrambenim neškodljivim bojama, a naročito jarkocrvenom glazurom, koja je "zaštitni znak" ove vrste proizvoda.

Proces koji traje sedmicama

Najvažniji dio, kruna cijelog posla, bilo je ukrašavanje koje je zahtijevalo mirnu ruku, mnogo strpljenja i veliku vještinu. To je u punom smislu umjetnički dio lecederskog zanata. Leceder je koristio kesu sa uskim nastavkom odnosno "špric", da nanese na svoje djelo ukrase od šećerne mase, spirale, cvjetiće i druge ornamente, a kad bi i to bilo završeno, dodavala su se mala ogledala, poruke i sličice.

"Daje se na znanje!" - telal viče, selo sluša

Gotov proizvod iznosio se na vašare i sva ostala ljetna okupljanja. Potražnja je uvijek bila velika, jer je u pitanju bio omiljeni proizvod. Lecedersko srce poklanjao je momak djevojci u okviru dozvoljenog udvaranja, to jest onog koje su roditelji obje strane odobrili. Ovakav poklon predstavljao je simbol ljubavi i ozbiljnih ženidbenih namjera. Djevojka bi lecedersko srce stavljala na počasno mjesto u svom domu, odmah pored ikone, a prilikom udaje prenosila ga je u mladoženjinu kuću, gdje je i ostajalo.

Dječacima su roditelji kupovali kuću ili konja od lecederskog testa, želeći mu tim poklonom sve najbolje, a djevojčici papuču ili lutku, opet sa željom da dobro živi, da nosi papuče a ne obuću za težak rad i da svakako ima djecu.

Obuka bila zahtjevna i duga

Lecederski zanat bio je veoma cijenjen, blizak voskarskom, pa se događalo da ista porodica upražnjava oba. Obuka za lecedera bila je duga i ozbiljna, na principu šegrtovanja, a često su prvi šegrti bili majstorovi sinovi i unuci. Danas je ovaj zanat rijedak, jer se ukus stanovništva promijenio, ali opstaje zahvaljujući posvećenosti malobrojnih porodica i festivalima na kojima se prikazuje nematerijalno naslijeđe i tradicija.

Lecedersko srce ovjekovječeno je u knjizi "Selo Sakule a u Banatu" i drugim književnim i dramskim djelima, a njegovim imenom zovu se folklorne manifestacije koje se održavaju u regionu.

Izvori: Čarls Ingrao, Habsburška Monarhija