O djeci i rađanju: Koji su se običaji i danas održali?

U poljoprivrednim domaćinstvima djece je oduvijek bilo više nego u gradskim. Najstariji zapisi iz prvih država ljudskog roda potvrđuju ovaj podatak. Žene na selu su rađale otprilike jednom u dvije godine, u mnogim slučajevima i češće, pa je tako nastala i poznata izreka "kupus u kacu, a dijete u kolijevku", koju bilježe mnogi etnolozi.

Samo da preživi

Kako su porodice bile brojne, zadružnog tipa, bar jedna snaha ili jetrva bila je upravo u očekivanju sretnog događaja iako zbog toga nije bila pošteđena nijednog od teških poslova u seoskom domaćinstvu. Zbog visoke smrtnosti u davna vremena, seljaštvo je pokušavalo da nekako zaštiti novorođenu djecu i pitanje svih pitanja bilo je da beba preživi.

Nekadašnji stravičan običaj na selu prekinula je medicinska sestra

Bez ljekara, bez ikakvog školovanog kadra, usmjereni na stara vjerovanja, bajanja i vradžbine, ljudi su činili ono što su znali. Prvo i osnovno, krili su vrijeme porođaja i nisu ga saopštavali nikome izvan kuće. Pitanja "a kad ono snajka treba da vam se porodi?" - dočekivana su kao čin neprijateljstva. Tek kad se beba rodi i izgleda zdrava, obavještavao se komšiluk, rodbina, prijatelji i cijelo selo. Zatim bi novorođenče izmjerili (golo, na hladnom tasu vage) i dali mu da uhvati gvožđe, "da bi bilo snažno".

Odjeća i oprema za novog člana porodice nije pripremana unaprijed (to jest, pripremana je, ali, u najvećoj tajnosti), da bi se čudesno pojavila čim se i beba pojavi. Seljaci starih vremena naročito su se bojali "sjenke" ili "babice", nekog demona koji vreba blizu kuće, da bi usmrtio porodilju i dijete. Protiv ove opasne pojave, palili su katran i najstariju odjeću i obuću - može se samo zamisliti kako je ovo djelovalo na pluća majke i bebe.

Ko je ovaj običaj zabranio, zaslužio je spomenik, prava šteta što nigdje nije zapamćeno niti zabilježeno ko se prvi usprotivio ovako besmislenom i opasnom postupku. 

Pravilo prvih šest sedmica 

Jedno od najvažnijih pravila koja se tiču bebe u poljoprivrednoj porodici odnosi se na prvih šest sedmica poslije rođenja. U ovom periodu, niko izvan porodičnog kruga nije smio da vidi bebu. U mnogim kućama se "pravilo šest sedmica" i danas vrlo strogo poštuje kao da je u pitanju karantin. Poneki mladi roditelji idu još dalje, pa ne daju nikom da posjećuje bebu po dva mjeseca i duže. A kad više ne mogu da se izbjegnu posjete i gošćenja rodbine, komšiluka, prijatelja i kumova, svako od posjetilaca ima da ostavi bebi poklon, obično gotov novac "da bi spavala".

Ujedno se djetetu vezuje oko ruke crven končić ili vunica, "protiv zlih očiju". Kad beba s majkom ili babom (nanom) krene u posjete po selu, odrasli je malo nagarave po čelu i između obrva, opet protiv zlih očiju. Preci su očigledno vjerovali (kao i skoro svi narodi na svijetu) da pogled može da naškodi, naročito nejakom djetetu. Zato su na bebinu kapu ili odjeću kačili "uročice", svjetlucave stvarčice koje treba nekako da "skrenu" zao pogled, kad god su pominjali bebu koristili su zaštitne nadimke.

Svaka pohvala djetetu (kako je zdravo, kako je poraslo, ima lijepu kosu, krupne oči i drugo) morala je da se "ublaži" simboličnim (ili pravim!) pljuckanjem u pravcu mame i bebe - na najveći užas svih zdravstvenih radnika koji su ikad vidjeli ovaj običaj. A, zanimljivo, postupak se u nekim sredinama održao do savremenog doba. Ali, danas postoje i ljekari i domovi zdravlja.

Djeca poljoprivrednika rađaju se u bolnicama i prolaze kroz zdravstvene protokole isto kao i djeca iz grada iako se mnogi stari običaji i dalje čuvaju u selima.