Nekadašnji stravičan običaj na selu prekinula je medicinska sestra

Navodno u doba cvjetanja lipe ljude "hvata" izvjesno neobjašnjivo romantično raspoloženje i raznježenost. Stručnjaci za etnologiju ovo pripisuju drevnim ženskim božanstvima drveća: lipa je posvećena boginji zaštitnici ljubavi, zato je upravo od lipovog stabla izrezana i stvorena prva žena - ili već tako nekako.

Međutim, za djevojku koja je između dva velika rata došla u Kikindu (susjedna Srbija) da bi radila u nekoj vrsti dispanzera za djecu nijedna od ovih priča nije značila ništa. Ona je samo uživala u prijatnom mirisu koji ju je pratio kroz cijeli centar nepoznatog, prvi put viđenog grada. Poslije se pokazalo da je miris lipe bio toliko efikasan i našu junakinju očarao toliko da se u ovaj grad zaljubila, udala, stekla potomstvo, radila cijeli radni vijek i živjela do svojih posljednjih dana.

Postavljanje prave, školovane medicinske sestre

Anka Lozančić Vidović, prva školovana medicinska sestra u Kikindi, koju sam imala čast da intervjuišem davnih devedesetih godina (rijetko ohrabrujuća tema u vremenu potpunog sunovrata), rođena je na ostrvu Visu. Prije dolaska u Kikindu, radila je u stacionaru za decu oboljelu od tuberkuloze u Sremskoj Kamenici, gdje je danas Institut za plućne bolesti. Tuberkuloza je u ono doba bila neizlječiva.

Ljekovita i mirisna lipa pomaže kod mnogih zdravstvenih tegoba

Anka se, prema sopstvenom priznanju, često pitala postoji li neki posao gdje se ne bi suočavala sa toliko smrti - gdje bi bilo moguće da pomogne djeci, svojoj omiljenoj ciljnoj grupi, kojoj je naumila da posveti cijeli život, pošto se, zbog svog lošeg zdravlja, prema ondašnjim shvatanjima, nije nešto naročito nadala zasnivanju sopstvene porodice. 

Prilika za novi posao ukazala se neočekivano, jer, postojalo je nešto gore i strašnije od tuberkuloze: visoka smrtnost beba u Kikindi. Još se Austrougarska suočila s tim velikim problemom, opisanim u bilješkama ljekara, a i nova SHS država je odlučila da preduzme mjere. Jedna od njih bilo je postavljanje prave, školovane medicinske sestre u Kikindi. Da, dobro ste pročitali: postavljanje - jer, u ono doba, ljekar i medicinska sestra bili su državni službenici i išli su da rade tamo gdje im država odredi, pa je tako i Anka Vidović krenula na svoj veliki zadatak u Kikindi, unaprijed se brinući kako će je tamo ljudi dočekati.

Pomor novorođenčadi

One lipe na glavnoj ulici doživjela je kao dobar znak - neku vrstu dobrodošlice u mjestu gdje nije poznavala nikoga. Prema njenom svjedočenju, svaka četvrta beba rođena početkom dvadesetih godina prošlog vijeka u Kikindi i okolnim selima ne bi doživjela svoj prvi rođendan. Tolika stopa umiranja novorođenčadi i sasvim male djece nije zabilježena ni u najsiromašnijim krševitim krajevima nove države, onim u kojima je stanovništvo potpuno regularno umiralo od gladi.

U tada bogatoj Kikindi bilo je hrane - ali ne i spasa za djecu koja se rode u ovo doba godine. Razlog za ovo bio je jedan običaj, stravičan sa današnje tačke gledišta: s obzirom da se žena smatrala prvenstveno kao radna snaga u poljoprivrednom domaćinstvu, a tek onda kao "proizvođačica" potomaka, mlade majke nisu imale dozvolu svojih muževa i svekrva da doje djecu nego su odmah poslije porođaja morale da se vrate poslovima u polju i oko kuće. Bebe su dobijale nerazrijeđeno kravlje mlijeko, što je u toku ljeta, na vrućini i uz ondašnju "higijenu", značilo samo jedno: proliv koji vodi u smrt.

Danas bi ipak bilo malo vjerovatno da beba umre zbog banalne crijevne infekcije, jer postoje dosta efikasni lijekovi; onda, nije bilo tog ljekara koji bi spasio oboljelo dijete. Bebe koje su se rodile krajem leta - tzv. "jesenčad" imale su šansu da, uz dosta sreće, ako ih ne dokači neka druga smrtonosna dječja bolest, prežive zimu, ojačaju i dočekaju sljedeće cvjetanje lipe.  

"Kupus u kacu, a dijete u kolijevku"

Zamislimo sad Anku Vidović, došljakinju u Kikindi, mladu i osjetljivu djevojku koja otežano hoda, ali, sve vrijeme žuri i svuda stiže - kako ide po cijelom gradu i selima, od kuće do kuće, gdje god živi trudnica ili gdje god se rodila beba i svom snagom svog znanja i entuzijazma ubjeđuje majku, njenog muža i njegove roditelje, da bebu treba dojiti, kako bi preživjela ljeto. Moguće je da medicinska sestra, nije svuda dočekana dobrodošlicom, iako o tome prilikom intervjuisanja nije htela da priča "ni za lijek".

Dojenje se u mnogim seoskim kućama smatralo kao neka zabava za bogate i dokone žene, koje se izležavaju u krevetima umjesto da rade. Smrt novorođenčeta izgleda nije previše dirala muževe i njihove roditelje, naročito kod seljačke sirotinje, a na patnju žene kojoj je umrlo dijete svakako niko nije obraćao pažnju. Uostalom, kako su mnoge žene u ono doba rađale po sistemu "kupus u kacu, a dijete u kolevku", znači, svake godine po jedna beba - bilo je šanse da najotpornija novorođenčad ipak prežive sva iskušenja, a to je, po svemu sudeći, bilo sasvim dovoljno za tadašnji mentalitet.

Niko nije smio da se suprotstavi Državnom Službeniku

I onda se pojavi djevojka sa čudnim naglaskom, koja objašnjava kako treba postupati sa bebama, da sve prežive, a ne samo one najjače! Muževi i njihovi roditelji bez sumnje su iz kože izlazili. Ali, niko nije smio da se suprotstavi Državnom Službeniku - tako da su ovdašnji nepovjerljivi stanovnici, progutavši gunđanje, puštali u kuće mladu medicinsku sestru u uniformi koja je uključivala tamnu pelerinu preko odjeće, ljeti i zimi. Ankin terenski prosvjetiteljski rad - edukacija trudnica, porodilja i njihovog okruženja, kako bi se to danas reklo, dao je ploda već za nekoliko godina.

Jednom zauvijek smanjena je drastična smrtnost beba i male djece u Kikindi i pripadajućim joj selima. Posljednji i najjači udarac ovoj pošasti zadala je vakcinacija poslije Drugog svjetskog rata - u kojoj je Anka takođe učestvovala, ovog puta kao iskusna visoko uvažena medicinska sestra na čelu ekipe mlađih zdravstvenih radnica. 

Spomen ploča s osnovnim podacima o prvoj medicinskoj sestri u Kikindi i natpisom "ovdje je živjela žena koja je spašavala i spasila generacije djece" - baš bi bila lijep potez neke lokalne vlasti koja bi vodila računa o znamenitim (i svim ostalim) ovdašnjim ljudima. 

_{Priča "Miris lipe na glavnoj ulici" objavljena je u lokalnom glasilu "Kikindske" u leto 2017. godine}