Sveže, ubrano i oprano, ili kao sastojak voćnih salata, grožđe nema konkurenciju kod poklonika zdrave i ukusne ishrane. Sad je doba berbe, pa će sve što ne ode u vino - biti pojedeno odmah ili pošto pređe kratak ili dug put do pijace i marketa.
Od najsvetlije žute i bledozelene pa do najtamanije crvene i ljubičaste, bobice grožđa oduševljavale su ljude lepotom i ukusom. Umetnici su slikali grozdove, pesnici ih opevali, a svi rado jeli. Iako se većina (preko 70 odsto) roda grožđa koristi za proizvodnju vina, plodovi se koriste i u svežem stanju, kao svako drugo voće.
Nekadašnji poljoprivrednici pripisivali su grožđu različita lekovita svojstva, pominjući priče koje su čuli od svojih starijih, o teško bolesnim ljudima koji su ozdravili hraneći se svežim grožđem.
Neka od ovih verovanja savremena medicina u potpunosti je potvrdila, jer grožđe sadrži mangan, kalijum, gvožđe, vitamine A, B i C, magnezijum, folnu kiselinu, kalcijum, bakar, čitav spisak sastojaka značajnih za dobar vid i pravilan razvoj kostiju. Grožđe je izvor moćnih antioksidansa i prirodan prijatan laksativ i sredstvo za održavanje telesne težine.
Utiče na elastičnost arterija, poboljšava rad srca i krvnu sliku, ublažava simptome astme, otklanja migrenu i umor. Omiljeno je, važno u ishrani i veoma cenjeno.
Po svemu sudeći, zahvaljujući Rimljanima, koji su, šireći svoju imperiju, raširili i različite biljne vrste. Navodno je sam car Probus zasadio jedan čokot oko 250. godine nove ere, negde na području Fruške gore, dok Plinije i drugi rimski pisci pominju vinograde stare po 400 ili 600 godina u različitim delovima carstva.
Grožđe je gajeno u Mesopotamiji, maloj Aziji, Iranu i drevnom Egiptu, stari Grci i Rimljani dobro su ga poznavali, čak su svoja božanstva plodnosti prikazivali obavijena vinovom lozom i sa velikim grozdovima u rukama, simbolima plodnosti i radosti. Na isti način su i drevni Sloveni svoju boginju plodnosti, Živu ili Radavu, prikazivali kao nasmejanu ženu krunisanu vinovom lozom i sa velikom korpom grožđa u rukama.
Simbolika grozdova i vinove loze vidljiva je i u hrišćanskoj ikonografiji. Sveže i suvo grožđe bilo je delikates na trpezama bogatih, naročito u severnijim krajevima gde vinova loza slabo uspeva.
Tamo gde je grožđa bilo više, ono je spadalo u najstarije dodatke procesu udvaranja. U mnogim narodnim pesmama momak nosi voljenoj "u marami grožđa". Kad primi (i pojede) grožđe, devojka bi zadržavala maramu (može biti i prilično skupu), a momak je imao izgovor da je redovno viđa donoseći joj još zelenih ili tamnocrvenih bobica.
U drugoj, i danas poznatoj pesmi, devojka "bere grožđe, bira tamjaniku", podsećajući na stare vrste koje su nekad gajene u vinogradima.
Tamjanika (temjanika), mašarka, mirisavka, drenak beli i crveni, mogu se naći i danas, ali, nekad su vinogradi bili podignuti na ovim vrstama. Zamenile su ih na mnogim područjima nove, visokorodne i snažne vrste, sa većim grozdovima i gušćim bobicama, otpornije na razne bolesti i štetočine, pogodnije za transport, ponekad i za izvoz, postajući još značajnije u ukupnoj proizvodnji hrane.
Sveže, ubrano i oprano, ili kao sastojak voćnih salata, grožđe nema konkurenciju kod poklonika zdrave i ukusne ishrane. Sad je doba berbe, pa će sve što ne ode u vino - biti pojedeno odmah ili pošto pređe kratak ili dug put do pijace i marketa.
Tagovi
Autorka