Ljeto na selu: Prilika za nezaboravno iskustvo

U ovo doba godine djeca se već opraštaju od raspusta i pripremaju za početak školske godine. Neko je putovao u Španiju ili Grčku, Crnu Goru ili Hrvatsku. Neko se nije pomjerio iz svog sela, posla ima tako mnogo, a svaki par ruku je potreban. Da li je potrebno, poželjno i korisno da gradske porodice koje nemaju novca za more pošalju djecu u selo kod nane i dede, amidže ili daidže, kumova i prijatelja?

Ljekari i naučnici 19. vijeka zaklinjali su se u ovu praksu, smatrajući je veoma korisnom za dječje zdravlje, radne navike i školski uspjeh. Bili su toliko ubjedljivi da su se njihovom prijedlogu priklanjale mnoge porodice, bogate, koje su slale djecu na selo radi zdravlja, i siromašne radničke, koje su na ovaj način osiguravale da njihovo dijete barem preko ljeta redovno jede.

Holandija, Velika Britanija, Danska, Poljska i druge države čak su uvodile ljetni boravak gradske djece u selima kao dio obaveznog školskog programa. U ovim prilikama djeca nisu išla kod rodbine nego u poljoprivredna domaćinstva koja su pristala da ih prime. Hrana je obično bila obilna, ali, nije moglo da se zazjava, nego su mali građani učili kako se živi i radi na selu. 

Kod nas je malo teže

Kako bi ova praksa izgledala kod nas? Teško da bi je sprovela država, tako da ostaje snalaženje porodica da smjeste svoje dijete na selo preko ljeta, obično kod rodbine. Do mnogih sela nema nikakve direktne veze, ni voza ni autobusa, ili treba presjedati u dva ili tri prijevozna sredstva, a u pauzama čekati sljedeće dugo, možda satima. Jedino rješenje je automobil.

U mnogim selima nema ljekara čak ni jednom sedmično, a najbliža zdravstvena ustanova je kilometrima daleko. Ipak, mlađa djeca se raduju gdje god ih odrasli vode i oduševljavaju se svim što vide. Poslije će s mnogo pojedinosti pričati vršnjacima kako nana ima puno dvorište kokošaka, a djed četiri psa i kako su ih rođaci i komšije tamo u selu vodili u šumu da beru gljive.

S pubertetlijama je već teže: suočeno s vršnjacima koji pričaju o ljetovanjima na "fensi" mjestima, dijete može da se pobuni protiv raspusta u selu, vjerujući da ga roditelji kažnjavaju jer ga ne šalju na more. Ako u životu nije bilo blizu krave ili konja, možda se plaši i pijetla.

Puno materijala za pismeni sastav

Na selu se rano ustaje, rano liježe, ne može dan da se provede za mobilnim telefonom. Navike i običaji ljudi u selu mogu gostu, naročito mladom, da budu baš čudni. Međutim, kad se dijete suoči sa članovima poljoprivrednog domaćinstva koji mu postavljaju pitanja o životu u gradu i tretiraju ga kao odraslu osobu, kad nauči da kopa, kosi, plasti, hrani životinje ili bere voće i doživi pohvale od rodbine, i najveći skeptik među mladima počet će drugačije da gleda selo.

Nađe se tu i društvo vršnjaka, nađu se stari stripovi na tavanu ili u "gostinskoj" sobi, rijeka, potok ili bara u kojoj se lokalno stanovništvo rashlađuje, podesi se neka seoska slava, dan sela, smotra folklora ili vašar, tako da raspust postane nezaboravno iskustvo koje se prepričava. Osim toga, hrana na selu je tako dobra, jutra tiha, osim pijetla koji kukuriče za medalju, zalasci sunca slikoviti, šume u blizini zanimljive, a ni životinje nisu tako opasne. Ritam života, rada, odmora drugačiji je nego u gradu, a i ljudi kao da su manje nervozni. Prava tema za razmišljanje i pismeni sastav "Kako sam proveo ljeto". 

Ako srednjoškolac želi da provede ljeto na selu, pa valjda je jasno da tamo ima simpatiju. Ako tu naviku zadrži i u studentskim danima, ta veza je već ozbiljna. I, ko zna - dijete koje je dolazilo u goste i na raspust možda će jednog dana odlučiti da se na selu i skući.