Koliko još možemo računati na prirodne zalihe fosfora i kalija, za biljke jako bitnih gnojiva?

Nabasao sam slučajno na zanimljive podatke, pa sam ih odlučio podijeliti. Radim to jer mislim da je bitno razumjeti neke procese koji će u budućnosti imati veliki utjecaj na raspoloživost hrane. I zato jer mi ljudi prelako stvari uzimamo "zdravo za gotovo“. Npr. činjenicu da ono što se milijardama godina stvaralo u geološkim procesima na planeti Zemlji potrošimo u par stotina godina, bez da imamo plan šta ćemo napraviti kad iscrpimo zalihe.

Ti zanimljivi podaci vezani su uz prirodne zalihe fosfora i kalija, jako bitnih gnojiva za uzgoj svih biljaka.  

Fosfor (P) je neophodan za rast usjeva i proizvodnju hrane, a većina koja se koristi na poljoprivrednom zemljištu dolazi iz fosfatne stijene (PR – phosphate rock), neobnovljivog izvora. Raspodjela PR rezervi i udio trenutne proizvodnje koncentrirani su u nekolicini zemalja, posebno Maroku i Kini. Pojedinačne zemlje upravljaju svojom rudarskom industrijom fosfata s različitim omjerima rezervi i proizvodnje, što određuje životni vijek PR rezervi u toj zemlji i, zauzvrat, globalnu distribuciju i rezervi i proizvodnje u budućnosti.

Rezerve će biti isrpljene u roku od 100 godina 

Rezultati pokazuju da se 70% globalne proizvodnje trenutno proizvodi iz rezervi koje će biti iscrpljene u roku od 100 godina, a u kombinaciji sa sve većom potražnjom rezultirat će značajnim globalnim deficitom proizvodnje, koji će do 2070. biti veći od trenutne proizvodnje. Maroko, s gotovo 77% svjetskih rezervi, morat će povećati proizvodnju za oko 700% do 2075. kako bi podmirio većinu ovog deficita. Ako je to moguće, dobit će ta zemlja mnogo veći udio u svjetskoj proizvodnji, s oko 15% u 2010. na oko 80% do 2100., što podrazumijeva veću kontrolu nad tržišnim cijenama. Osim što društvo može značajno povećati recikliranje fosfora, buduća globalna sigurnost fosfora sve će se više oslanjati na jednu zemlju.

Kalij (K) se proizvodi od rude koja se također kopa u rudnicima – ruda se zove potash (nisam našao dobar prijevod – Google translate kaže potaša, nikad nisam čuo za taj termin, a pričam hrvatski već dosta dugo). Potash/potaša je ruda koja se sastoji od minerala koji sadrže soli bazirane na kaliju. Svjetske zalihe su procijenjene na 3,6 milijardi tona dok je godišnja proizvodnja oko 39 miliona tona. Dakle opet smo na negdje na brojci od oko 1% odnosno i potasha imamo za oko 100 godina. Zemlje s najvećim zalihama i proizvodnjom su Kanada, Rusija, Kina, Bjelorusija i Njemačka.

Azotom se nisam puno bavio, jer se proizvodi iz prirodnog plina, pa je i njegova proizvodnja manje ovisna o nekoj vrsti rudarenja. Ali i dalje, rezerve su i tu ograničene, Google kaže da zaliha plina ima za 50-tak godina, ali nekako uvijek pronađu neku novi naftu i plin pa i tu stavljam rezervu na broj godina, ali sigurno nije neograničana. Iz kozmičke perspektive, 100 ili 500 godina svejedno jer nestat će ga prije ili kasnije.

Cijene padaju, potrošnja raste 

Kako sam istraživao ovu temu, naišao sam na još zanimljivih podataka iz izvještaja IFA. IFA je svjetsko udruženje proizvođa gnojiva i ima jako dobrih javnih podataka vezano uz potrošnju i proizvodnju gnojiva. Vidljivo je kakav je bio utjecaj visokih cijena gnojiva u 2022. godini – korištene količine su se smanjile. Ali kako se poremećaji ispuhuju, cijene padaju i potrošnja će rasti.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Šta će se dogoditi kad nestane PR i potash ruda? Našao sam jedan naučni članak koji nudi neke od odgovora, rekao bih još uvijek više na akademskom nivou. Očito je to još jedan od problema koje ćemo ostaviti unucima u naslijeđe.