Bez obzira kako dobri bili, oduvijek su teški putevi kojima bi stočari sa svojim blagom išli na planinu. Povremeno strmi, uski na ivici dubokih provalija, gdje bi se i mal teško provlačio sa teretom a kamoli insan. Upravo takvi su Karamanovi klanci, iliti kako ih ovdje ljudi zovu Klanci
Ovdje, na Klancima, greben Čabulje zatvara dolinu Drežanke sa južne strane, sa uskim pojasom bukove šume, a nekada su ovim putevima prolazila brojna stada iz okolice Mostara, Čapljine, Ljubuškog i nekih sela oko Imotskog.
Taj hercegovački termopilski prolaz bio je i ostao podsjetnik teškoga života na ovom području, ali i žilavosti naroda koji je tu živio. Prilikom ovog izdiga kretali bi se u pravcu preko Goranaca, Bogodola preko Pavlove Jele, Rosni Poljana kroz Klance do Raskršća i dalje, kako ko, prema svojim ljetnim stanovima.
Uz maglu i padavine Čvrsnica zna biti veoma neugodna planina, još ako loše vrijeme prati kiša i grmljavina. Magla tako ponekad bude gusta da obavije planinu gdje se ne vide ni krošnje drveća. Takve su česte kad se smijenjuju vjetrovi sa mećavom. Dešavalo se tako da se neko stado i izgubi u mećavi i stradavaju ljudi. Kroz Klanac u poznu jesen puše jak južnjak, zimi ovim tijesnim prolazom bijesno fijuču i prave nanose jaki vjetrovi.
Čobani se plaše guste magle, kad je vidljivost slaba, tad je prilika i za vukove da ugrabe svoju priliku.
Noć prije no što sam došao ovamo je bila prilično hladna, i led je okovao loš makadamski put, sa zubatim suncem toga dana čuju se zvukovi pucanja leda i odrona kamenja i stijena. Ta stjenovita masa, zvana urnis, izgubivši oslonac naglo se obrušava u dolinu.
Nevjerovatan je krajolik Drežnice, uklinjena između Čabulje i Čvrsnice, ovdje se sukobljavaju tople zračne mase sa juga i hladne sa sjevera, sjeveroistočna strana Čabulje većinom je obrasla bjelogoričnom šumom, bijelog i crnog graba, crnog jasena, tilovine i drače. Od Zasjede do Golubića je pojas crnog bora koji se spušta do ivice pasova od 1.400 do 1.100 m.
Ovuda i niz kose Drežnice ima mnogo kadulje (Salvia officinalis) od koje u 6. mjesecu pčele daju ljekoviti med. Idući ovamo susreo sam tek jedno stado ovaca na ovome nekada izuzetno živom stočarskom drumu života.
Prve agrarno pravne regule iskorištavanja pašnjačkih površina javljaju se kod nas u doba turske carevine, tačnije 2. maja 1858. kad je donesen zakon o sedam Ramazana, kojim su postavljeni osnovi agrarih odnosa i uvedena jedna vrsta gruntovnice.
Tapijskim zakonom od 8 dženazi-ul evela 1859. nadopunjuje se ramazanski zakon i bliže definira postupak kod prenosa vlasništva nad zemljom. Ševalski zakon, od 2. ševala 1866. godine, uspostavlja prava korištenja šuma i pašnjaka, a 7. muharema 1876. je izdat zakon fakultativnih otkupa kmetova, gdje za primjenu ovoga zadnjeg zakona Turcima nije ostalo vremena, jer je BiH 1878. došla u ruke drugog okupatora.
Otkuda naziv Karamanovi klanci, to nisam našao, interesantno je recimo da je bijeli karaman, autohtona pasmina ovce porijeklom iz Turske. Turski naziv je Akkaraman, radi se o veoma otpornoj pasmini koja se prilično dobro nosi sa ekstremnim klimatskim uslovima i lošom ishranom, rasprostranjena je diljem Anadolije. Dok recimo u Makedoniji rijetku podvrstu šarplaninca sa tamnom dlakom zovu karaman.
Čije ovce, toga i livada: Kako smo odnijeli muštuluk Mirjani u "nedođiju"
Karamanija ili Karaman (antički Laranda) ujedno je i pokrajina u južnom dijelu Male Azije. Od XIII. st. Karamanija je bila samostalna država, nastala na ruševinama seldžučke države u Anadoliji sa sjedištem u gradu Konyi. Zbog čestih ratova s Osmanlijama, sultan Mehmed II. vješto je iskoristio dinastičke borbe pa je 1468. posve pokorio Karamaniju, čime je zauzeo veći dio Male Azije.
Po Karamaniji su dobili ime Karamanli-Turci, nastanjeni u unutrašnjosti Male Azije. Koliko god bio surov, ovaj krajolik čovjeka ujedno smiruje i ispunjava. Davno jedan veliki pjesnik reče "sretan je, bio kralj ili seljak, onaj koji nalazi mir u vlastitoj kući". Ja sam mir pronašao upravo u Klancima.
Fotoprilog
Tagovi
Autor
