Kad svijeća gori "veselo": Svjetlosna tradicija koja i dalje tinja

Od pradavnih vremena ljudski rod je pokušavao da osvijetli noć, što zbog straha od mraka, što zbog poslova koji mogu da se obavljaju i noću ako postoji neki izvor svjetlosti. Prvobitno je to bila vatra, ali, kroz hiljade godina ljudi su razvijali i druge oblike osvjetljenja. Najčešće su koristili lampe u kojima je sagorijevala biljna ili životinjska masnoća u koju je ubačen fitilj zapaljen sa jedne strane.

Prve svijeće pojavile su se prije oko 5.000 godina, na Bliskom istoku i u Kini. Nisu ni po čemu ličile na današnje, osim što su imale fitilj. Valjkast oblik današnja svijeća duguje rimskim svijećama, od urolanog papirusa natopljenog uljem ili nekom drugom masnoćom. Lojana svijeća, pravi hit hitova u doba kad se pojavila, u 12. vijeku, ostala je najvažniji izvor osvjetljenja sve do novog doba. Proizvodile su je mumdžije – zanatlije koje se ovdje pominju od prvih pisanih izvora.

Bio je to cijenjen i isplativ zanat, iako su lojanice širile mnogo dima i prilično neprijatno mirisale. Seljaštvo je u to doba koristilo masnoću iz svog domaćinstva da napravi izvor osvjetljenja. Voštane svijeće bile su u početku rezervisane isključivo za domove plemića, dvor i crkvu.

Voskar poštovan u selu

Voskarski zanat razvio se u potpunosti iz mumdžijskog, još cjenjeniji od njega i jedan od najunosnijih ljudskih zanata ikada. Majstori voskari pravili su svijeće svih mogućih oblika i veličina, za slave, krštenja i druge namjene. Bilo je nekad mnogo voskara, ali i posla za sve njih. Radilo se ručno i zanat se često prenosio sa predaka na potomke kroz više generacija.

Svijeće od pčelinjeg voska posebno su cijenjene - znate li kako ga pročistiti?

Posao je čist, nije fizički težak, a stanovništvo na selu veoma je poštovalo voskara i stalno kupovalo svijeće od njega, jer su bile potrebne za praznik i radni dan, za veselja i za sahrane. Poljoprivrednici su nabavljali, kad god su mogli, veću rezervu svijeća za duži period. Nemati dovoljno svijeća u kući, smatralo se kod seljaštva kao predznak velike nesreće i jasan pokazatelj velikog siromaštva, jer je u domaćinstvu uvijek postojala bar jedna svijeća koja se ne pali samo zato da bi osvijetlila prostoriju, nego služi isključivo za vjerske prilike.

Ili "suzi" ili "veselo" gori

Svijeća je važan obredni predmet, kod svih društvenih slojeva, a naročito kod poljoprivrednika koji vrlo strogo poštuju stare običaje. Ona predstavlja bukvalno nadu u teškim vremenima, izlaz iz teškoća, ohrabrenje za dušu. Vosak, kao jedan od proizvoda pčela, "čistih duša", posmatran je kao sastojak bez koga nema života niti svjetlosti. Kad svijeća "suzi", to jest kad vosak kaplje s nje, loš je znak, kao i kad se sama od sebe ugasi. Kad, naprotiv, "veselo" gori, "u visinu", to je dobar predznak uspjeha i izobilja.

Danas je voskarski zanat modernizovan mašinama za svaku fazu proizvodnje, a u 19. vijeku pojavio se i parafin, tako da je moguće za kratko vrijeme izraditi vrlo atraktivne svijeće, prava umjetnička djela obogaćena mirisnim sastojcima. Voskara nema mnogo, dobar dio posla preuzele su fabrike. Izuzetak su porodice s tradicijom u ovom zanatu, koje s vremena na vrijeme iziđu na tržište sa zanimljivim proizvodima i uvijek imaju klijentelu.