Dobri pijetao: Kako je od Kukana postao pravi Dobrica?

Bio jednom jedan pjetlić, plašljiv, kako ono kažu, pravi mamin sin. U njegovoj i ljudskoj zajednici kao da je svima bilo prihvatljivo što se plašio groma, grada, olujnog vjetra i vike ljudi. 

Međutim, niko nije mogao da shvati da jedan budući vođa i glavni dasa svog "plemena", u strahu, glavom bez obzira, bježi od kokoški. A bilo je to basš upadljivo. Nije se borio za zrno žita, već mahnito bježao pred kokoškama. Neko bi rekao da je hranu džentlmenski prepustao damama, ali u mom selu i životinje i ljudi, sto posto su mislile  da je kukavica. 

Zbog toga je, kao slučajno, barem nekih stotinu puta u sedmici, onako sitan, dobio kljunom po glavici od posramljenog oca i gospođe majke. Jednom smo čak primijetili da hramlje sigurno punih sedam dana, vjerovatno zbog neke teške borbe, iz koje je, garant, htio pobjeći, ali nije uspio. Tako su mu dali ime Kukan, nastalo od kukavica, što je mene, vječitog zaštitnika slabijih, mnogo uzrujalo, pa sam mu ja, baš u inat, dala drugo ime - Dobrica. 

Tako je Kukan, odnosno Dobrica, postao vjerovatno u seoskoj istoriji, jedini pjetlić s dva imena. I od kada njega znam (ma kako smiješno zvučalo), sigurna sam da životinje, pa čak i kokoške, razumiju ovaj naš ljudski jezik. Kada ga neko pozove imenom Kukan, on se trgne, ali korača sa strahom, dva koraka naprijed, tri unazad, sve dok se ne uvjeri da neće dobiti po kljunu. 

Međutim, kada ga ja i moja (sasvim skromna) podrška nježno pozovemo: "Dobrice!", on nekako stidljivo sagne glavicu, pa onda skoči, raširi krila i doleti na metar i svakim danom po centimetar bliže. 

I tako je Dobrica rastao, preobražavajući se u krupnog pijetla, šarenog i sjajnog perja. I sve je rjeđe dobijao batine. Valjda i kokoške shvate kada je neko jači. Iako traumatizovan i plašljiv u kokošijem djetinjstvu, Dobrica je izrastao u pijetla snažnog glasa, kojeg niko nikada nije vidio da je kljunom povrijedio slabijeg. 

Vremenom, shvatili smo da se ime Kukan, negdje izgubilo i da je od sićušne isprebijane kukavice, ipak ostao Dobrica. I to pravi. Nisu ga otrovali svojim otrovom, jer je uvijek bio bolji od njih. 
Nije završio u supi i nikada neće. (Tako mi je obećao deda.) Dobrica je na svoj način postao gospodar kokošinjca i dvorišta. 

Sad vi možda mislite - e jest baš. Al' stvarno postoji dobri Dobrica. Strašan pijetao. Ljudi bi mogli da uče od njega.