Da zemlju ne dotakne, ne vrati se roditeljima i ne pobjegne od muža

Svadba je u životu poljoprivrednika oduvijek predstavljala jedan od najvažnijih događaja. Nije u pitanju bilo samo dovođenje mlade i neplaćene radne snage u domaćinstvo, od nevjeste koja dolazi u kuću očekivalo se da donese, ništa manje, nego sreću i obnovu. S tim očekivanjem svi običaji, od sela do sela različiti ali u suštini slični, mladu stavljaju u prvi plan: u nju su upereni svi pogledi, njen svaki korak se prati, ako pravilno izvede sve postupke koji je očekuju, to je predstavljalo dobar znak.

Po svili uvodi, a po trnju izvodi

U davna vremena, preci današnjih poljoprivrednika vjerovali su, sasvim ozbiljno, da je nevjesta, na putu koji prelazi od roditeljske do mladoženjine kuće, izuzetno podložna raznim zlim silama koje svom snagom nastoje da ukradu sreću mladog para. Zato se upravo ona, na prelasku iz kuće u kuću, štiti na razne načine, čak i ako se udaje za prvog komšiju. Ukrašena odjeća, naročito dizajnirana kapa, veo, cvijeće, nova obuća, svadbene pjesme i buka koju svatovi prave - sve to služi da bi se zbunile "zle oči" koje bi mogle da "uvračaju" siromaštvo, bolest i izostanak potomstva.

U nekim selima mlada ne smije da stane nogom na zemlju jer i zemlja je "urokljiva" i "nečista", nego se prostire platno po kome će ušetati u novi dom. Jedna imućna svekrva prostrla je svilu da uvede snahu, tako je vjerovatno nastao poznati izraz "po svili uvodi, a po trnju izvodi". Negdje je ona potpuno pokrivena bijelom tkaninom, također da je ne vide zle oči. U planinskim krajevima snaha je stizala na konju, iz istog razloga.

Prije ulaska u novi dom dodavali bi joj, prije nego što siđe s konja, zdravo muško dijete iz mladoženjine porodice, da ga pridrži u naručju, kako bi i ona rađala sinove. Ovo dijete se zove "nakonče" ili "nakonjče", prema nekim objašnjenjima, zato što se dodaje mladi dok je još na konju. Poneki etnolozi ovu riječ dovode u vezu sa starim slovenskim imenima Nakon i Nakonka, koja su se davala djeci rođenoj nakon (poslije) smrti oca. Vjerovalo se da ova djeca imaju poseban blagoslov i naklonost "onog svijeta", to jest predaka, a blagoslov predaka bio je izuzetno važan, bezmalo pa neophodan za mladi par.

Kusalom zakusuje, a drškom oči vadi

Na ulazu u novi dom, nevjestu je dočekivala svekrva, da bi joj kroz kapiju, ulazna vrata ili kroz prozor (dakle, na granici vanjskog i unutrašnjeg, porodičnog svijeta) natrpala u usta hljeba i soli. Negdje svekrva "hrani" nevjestu medom ili slatkim od višanja, tako što joj, nimalo simbolično, gura u usta veliku kašiku ili varjaču. Ovako je, izgleda, nastao poznati izraz "kusalom zakusuje, a drškom oči vadi" (kusalo je onaj dio kašike/varjače kojim se zahvata hrana).

Svekrva također nevjesti daje na ulazu u novi dom dva hljeba da drži ispod pazuha, dva velika kondira sa vodom i vinom u ruke, posipa je žitom, da bude plodna i rodna kao žito, okreće je tri puta, da ne bi umjela da se vrati roditeljima, a u ponekim selima u Banatu još i udara nevjestinom glavom o ognjište (danas je to obično električni štednjak) da ne bi bježala od muža. Uopšte uzevši, svekrva i snaha su glavni likovi u ovom igrokazu koji svatovi i cijelo selo pažljivo prate. Svekar, mladoženja, kum i svi ostali spominju se u etnološkim zabilješkama, ali mnogo manje.

Običaj iz davnih vremena nalagao je da snaha, poslije vjenčanja, a prije ulaska u kuću mladoženje, baci na krov sito, koje joj također dodaje svekrva. U situ su žito i jabuka. Jabuku nova mlada baca iza sebe, a sito (sa žitom) mora da se zadrži na krovu, kako bi se i ona zadržala u kući. U doba kad djevojke nisu učestvovale u sportovima, udavača je nema sumnje ozbiljno vježbala ovaj postupak godinama prije udaje. U stvari, sve seoske igre djevojčica sa bacanjem i dobacivanjem raznim predmeta pripremale su ih za trenutak kad pred brojnom publikom koja nastoji da ih zbuni - uspiju da nabace sito na krov.  

Pijetlu vino i rakija

U sremskim selima na svadbi posebnu ulogu igra pijetao, koga mladoženjini drugovi kidnapuju iz kokošinjca mladinih roditelja. To mora da bude najljepši pijetao, po mogućnosti bijeli, sa velikom crvenom krijestom. Momci vezuju pijetla za dugačak štap, umotavaju u lijep vezeni peškir, a onda štapom mlate dok se svadba ne završi istovremeno sipajući mu vino i rakiju u kljun. Nije zabilježeno da pijetao nije preživio ovu neobičnu igru.

Bašo - najstariji pijetao na svijetu?

U drugim krajevima, pijetao se kolje; negdje se "prodaje" zajedno sa nevjestom, a negdje cijela muška ekipa, uz zaglušujuću buku, juri pijetla da mu oko vrata okači zlatni ili srebrni lančić. Kad uspije, onda isto muško društvo pokušava da pogodi pijetla iz vatrenog oružja, i, kad ga odstrijele, lančić se poklanja nevjesti. U svim ovim običajima, pijetao je simbol sunca i muškog principa. 

Obilje svadbenih običaja prilagođava se novom vremenu, ali, ima ih i tako ukorijenjenih da opstaju.