U dvorištu penzionisanog profesora matematike rijetke biljke, pa i džinovska bokvica

Miroč, planina u Srbiji, sa impozantnim stijenama i netaknutom prirodom, poznata je po svom bogatstvu flore i faune. Na ovom prelijepom planinskom masivu rastu biljke koje se ne mogu naći u drugim krajevima naše susjedne zemlje. U srcu ovog prirodnog blaga živi Dimitrije Kecojević, rodom sa Durmitora, koji je radni vijek proveo u Negotinskoj Krajini u koju je došao poslije završenog fakulteta kao profesor, magistar matematike.

U Miroč se zaljubio na prvi pogled kada je prije tridesetak godina došao na izlet i taj prvi susret sa ovom prelijepom planinom rezultirao je kupovinom placa gdje je sagradio vikendicu u kojoj sada živi. Nakon odlaska u penziju prije više od deset godina, Mitar, kako ga zovu, a kako on sam kaže tako ga i svi poznaju, odlučio je da svoj život u potpunosti posveti očuvanju i istraživanju ovog jedinstvenog biljnog svijeta. Njegova strast prema prirodi i želja da otkriva tajne koje ona krije doveli su ga do saradnje sa Institutom "Josif Pančić", renomiranom naučnom ustanovom koja se bavi proučavanjem biljaka.

Džinovska bokvica, divlji bijeli sljez, bijeli pelin

Ekosistem Miroča je veoma dobro očuvan, u blizini ne postoji niti jedan zagađivač, što pruža i velike mogućnosti za proizvodnju zdrave i ekološki čiste hrane. Livade su prepune kantariona, divlje nane, bokvice. Do sada je pronađeno i evidentirano oko 1.300 vrsta ljekovitog bilja.

"Samo kod mene u bašti imam bijeli pelin i divlji bijeli sljez koji idu u visinu i do dva metara, imam džinovsku bokvicu koja je sa drškom veća od pola metra, također kantarion, divlju nanu, na vrlo malom prostoru imam više desetina raznog bilja. Džinovska bokvica, jedna od rijetkih biljaka koja ovdje raste, bila je za mene pravi izazov. Zainteresovan za ovu specifičnu biljku, kontaktirao sam stručnjake iz instituta za proučavanje bilja "Josif Pančić", nakon čega smo uspostavili uspješnu saradnju", kaže Kecojević sa osmijehom na licu.

Koristeći svoje znanje iz matematike, Kecojević je razvio metode praćenja rasta i razvoja biljaka na Miroču. Svoju pažnju usmjerio je ne samo ka džinovskoj bokvici, već i prema drugim rijetkim vrstama koje su karkteristične za ovo područje.

Ovaj penzionisani profesor matematike slovi za čovjeka koji je najbolji poznavalac ljekovitog bilja, a dolaskom na pomenutu planinu identifikovao je i biljke koje do tad nisu korištene, jer su sakupljači uglavnom koristili desetak klasičnih biljaka.

"Miroč obiluje sa nekoliko hiljada biljaka uglavnom onih koje se sreću na drugim planinama, plus ima nekih kao što su varijeteti hajdučke trave, žuta i narandžasta, a ja sam pronašao i crvenu. Bilo je i ranije ljudi sa sela koji su poznavali biljke i razumjeli se u njih, ali ne tako u opštem smislu da identifikuju biljke koje u selu nisu bile poznate", objašnjava naš sagovornik.

Biljke donijete za vrijeme rimskog doba

Na ovom podneblju od samoniklih trava, kojih nema u kontinentalnom dijelu Srbije, rastu i neke mediteranske biljke kao što su smilje, lavanda, albanski ljiljan koji je jako rijedak, a Mitar ga je nalazio na nekoliko lokacija. Ljekovitost biljkaka sa ove planine vezuje se za rimsko doba kad je vojska ovdje imala centar za liječenje i kada su bilje koristili za spravljanje lijekova i melema.

Veliki spektar mogućnosti je da se od ovih biljaka mogu praviti i razni melemi i tinkture, a ne samo čajevi, ali kako priča naš sagovornik, on se time ne bavi, iako mu je tehnologija spravljanja poznata.

U svom svakodnevnom radu, poznati Mitar se oslanja na svog vjernog konja, Baruta, koji mu pomaže da prenese teške džakove sa nabranim biljkama do svog placa, gdje ih razvrstava, suši i pakuje. Za svaku biljku zna njeno blagotvorno dejstvo, od kojih se koristi list, korijen, cvijet, a za bijeli sljez kaže da je jedna od rijetkih biljaka koja se u cijelosti može iskoristiti za spravljanje čajeva i sirupa.

Za svaku biljku koju smo pronašli u šetnji i razgovoru sa našim sagovornikom, podrobno nam je objasnio ljekovita svojstva, a njegova želja da prenese znanje na mlađe generacije i edukuje ih o važnosti očuvanja prirode.

"Volim da podijelim svoje znanje i iskustvo sa mlađim generacijama. Učim ih da poštuju prirodu i da je čuvaju, jer ona je naš najveći blagoslov", kaže Kecojević, svjestan važnosti edukacije i podizanja svijesti o očuvanju okoline.