Sadnja mediteranskog bilja: Šta trebaju lavanda, kadulja, ružmarin i lovor?

Miris lavande, kadulje i ružmarina mnogima je sinonim za Mediteran, no te se biljke sve češće sade i u kontinentalnim vrtovima. Iako djeluju otporno i nezahtjevno, mediteransko bilje ima svoje zahtjeve, a pogrešan trenutak sadnje često je razlog zašto se ne primi ili propadne već nakon prve zime.

Za razliku od povrća i većine cvjetnica, mediteranske vrste ne vole hladno i vlažno tlo. Njihov prirodni okoliš obilježavaju blage zime, puno sunca i dobro drenirana tla, zbog čega je vrijeme sadnje ključno za njihov rast i razvoj.

Proljeće je najsigurniji izbor

U većini kontinentalnih krajeva proljetna sadnja jedina je sigurna opcija te se preporučuje od aprila do maja, kada prođe opasnost od mraza, a tlo se dovoljno zagrije. Tako biljke imaju cijelu vegetacijsku sezonu za razvoj korijena i prilagodbu prije zime.

U priobalnim područjima sadnja može započeti već u martu, posebo ako su proljeća topla i suha.

Jesenja sadnja ima svojih prednosti, ali se preporučuje isključivo u područjima s blagim zimama. Toplo tlo i više vlage omogućuju brže ukorjenjivanje, no u kontinentalnim vrtovima mlade biljke često stradaju od mraza i zimske vlage.

Razlike među biljkama

Lavanda i ružmarin najosjetljiviji su na vlagu i niske temperature te ih je u unutrašnjosti najbolje saditi isključivo u proljeće.

Kadulja je nešto otpornija, ali i dalje traži propusno tlo i sunčan položaj.

Lovor koji je inače dugovječan i snažan, osjetljiv je dok je mlad te ga u kontinentalnim područjima treba saditi u proljeće i prvih godina zaštititi.

Kako pravilno saditi mediteransko bilje u vrtu?

Uspješna sadnja mediteranskog bilja počinje odabirom mjesta. Lavanda, kadulja, ružmarin i lovor traže puno sunca, najmanje 6 do 8 sati dnevno i položaje na kojima se voda ne zadržava. Idealno je da mjesto bude blago povišeno ili barem prirodno propusno, jer ove biljke puno teže podnose višak vlage nego povremenu sušu.

Prije sadnje potrebno je pripremiti tlo. Ako je zemlja teška i ilovasta, dodajte joj krupni pijesak, sitniji šljunak ili kamenčiće kako bi osigurali dobru drenažu. Manja količina zrelog komposta može se dodati, ali bez pretjerivanja jer mediteransko bilje ne voli hranjiva, "teška" tla. Svježi stajski gnoj pritom treba izbjegavati.

Kada je riječ o sadnoj jami, rupa se kopa jednake dubine kao korijenova bala, ali barem dvostruko šira. Tako se omogućuje lakše širenje korijena u okolno tlo. Biljku je važno posaditi na istu dubinu na kojoj je rasla u posudi, pri čemu vrat korijena mora ostati u nivou tla ili čak blago iznad nje. Preduboka sadnja jedna je od čestih pogrešaka jer povećava rizik od truljenja.

Prije same sadnje se preporučuje lagano razrahliti korijen ako je biljka bila dugo u posudi. Nakon što se biljka smjesti u jamu, zemlja se lagano pritisne rukama, bez gaženja, kako bi se uklonili zračni džepovi. Odmah nakon sadnje biljku treba jednom temeljito zaliti kako bi se tlo sleglo oko korijena.

Zalijevanje i gnojidba

U narednom razdoblju zalijevanje treba biti umjereno. Iako mlade biljke trebaju nešto više vlage dok se ne prime, stalno mokro tlo može im više štetiti nego koristiti. Bolje je zalijevati rjeđe, ali obilnije, i pustiti da se površinski sloj tla između zalijevanja prosuši.

Lavandu najčešće nije potrebno gnojiti uopće, dok kadulja i ružmarin mogu podnijeti manju količinu organskog gnojiva ili komposta prilikom sadnje. Lovor je nešto tolerantniji na hranjivija tla, ali ni kod njega ne treba pretjerivati. Ako se gnojivo koristi, najbolje ga je dodati samo prilikom sadnje, a ne tokom prve vegetacije.

Za razliku od mnogih drugih vrtnih biljaka, mediteranskim vrstama ne odgovara debeli sloj organskog malča uz samu biljku. Umjesto toga, bolji izbor je sloj šljunka ili sitnog kamena koji sprječava zadržavanje vlage, zagrijava tlo i oponaša prirodne uvjete u kojima ove biljke rastu.