Kupio volove samo da ih gleda: "Mnogi se raspituju za Goluba i Šaronju, ali ih ne dam"

U selu Gornje Karaklije smještenom u zapadnom dijelu Srbije, uz samu granicu sa Bosnom i Hercegovinom, bitišu autohtoni stanovnici koji se od svog rođenja pa sve do poznih godina bave poljoprivrednim i zanatskim poslovima.

Jedan od tih žitelja je i 61-godišnji Raško Karaklić koji pored sve mehanizacije i stoke, drži par volova koje je, kako kaže, kupio da bi samo u njih gledao i uživao. Priča nam kako je svoje ljubimce kupio u Novoj Varoši, od jednog domaćina u selu Negbine, koji voli i gaji volove isto kao i on.

"Mog Goluba i Šaronju sam platio 4,5 hiljade evra. Ništa sa njima ne radim. Gajim ih i hranim samo da bih u njih gledao i uživao u njihovoj igri i ljepoti", sa osmijehom na licu priča Karaklić i kaže da je domaćinu iz Nove Varoši bilo žao što mu ostaje prazna štala.

Rabadžije i rabadžiluk kao zanat izumiru

Golub i Šaronja svaki dan idu na pašu dok je lijepo vrijeme, a kad padne snijeg domaćin iz Karaklija je pripremio dovoljno hrane kako bi prezimili.

"Teški su 1.150 kilograma, a stari godinu i osam mjeseci. Naša kuća nikada nije bila bez volova, i moj otac i djed su se bavili rabadžilukom (prevoza tereta zapregom, op.a.) pa sam i ja nastavio njihovu tradiciju. Do prije četiri godine sam rabadžijao i svuda sam išao jer to volim da radim. I dan danas bi mogao da radim, ali više nema potrebe, a nemam ni sa kim", kaže Karaklić.

Mašine su preuzele sav posao, traktori, freze i plugovi tako da nema potrebe za rabadžijama (osobama koja prevozi teret za nadnicu, koristeći zapregu, op.a.)

Raško nikada ne bi otišao iz svog sela

"Nekada sam i potkivao volove, sjekao i vukao građu, ali danas ništa. Ponekad ih upregnem i dovučem malo drva za svoje potrebe i to je to, nikakve koristi da bih zaradio neki dinar. Volim ovaj posao i zato ih i držim, moje ljepotane", zadovoljno zbori poljoprivrednik iz ovog seoceta.

Karaklić u ovom mjestu živi sa suprugom Zoricom. I njegova djeca su vezana za selo, sin pogotovo. Međutim, zbog posla i sopstvenih porodica ne žive ovdje, ali često dolaze i pomažu u svim seoskim poslovima.

"Volovi su na velikoj cijeni jer se teško mogu naći da bi se kupili. Za moje Simentalce se mnogi raspituju, ali ja ih ne dam", kategoričan je Raško.

Sa sjetom se prisjeća kako se nekad živjelo i radilo na selu. Svi su imali konje i volove koji su obrađivali zemljište. Fizičkog posla je bilo mnogo, uslovi života surovi, ali su žitelji bili srećni za razliku od sada. Sve se ima, ali nema ljudi ni života.

Gledaj kravu, biraj bika: Genetika u službi mliječnosti

"Naši preci su svake sedmice išli po okolnim pijacama i prodavali proizvode. Natovare na konje i volove i polako.Ništa ima nije bilo teško, jer su morali da prehrane porodice kada se nije imalo kao sada", ističe Karaklić.

Ovaj gorštak dodaje da radi ono što voli i tako ispunjava sebe i svoju dušu. Sada ima volove jer ih voli, a ranije dok je bio mlađi uz pomoć njih je iškolovao djecu i prehranjivao porodicu. Ističe da je sva mudrost na selu, te da može da se živi ko hoće pametno da radi.