Jedan Zijo sam na Bjelašnici: Da mi vrate djedovinu, dao bih zemlju u gradu

Na prostranim pašnjacima Bjelašnice, na putu ka Lukomiru, one koji su ovdje hodili neće iznenaditi stada ovaca koja s osunčanih uzvišenja uglavnom nadziru psi čuvari. Primijetit će vas zaustavite li vozilo, ali neće reagirati ako ostanete na pristojnoj udaljenosti od njima povjerenih ovčica. Putem ćete zateći i krave s obližnje farme, prilično razigrane u svom svijetu i nezainteresirane za prolaznike. No, krdo konja će rado prići pružite li im neku poslasticu iz ruke. 

Mještana ovdje nema, ali se naziru nekadašnja ognjišta, a tu je i jedan Zijo. Sam na djedovini. U bašti je i vadi krompir. Prva mu je ovo godina da išta uzgaja, a kaže nam kako vadi "treću turu", ostavit će je za sjemena naredne godine.  

Jedan Zijo na djedovini

Kraj je oktobra, no, klima se promijenila pa suncem okupana planina još dozvoljava rad u polju. Nego, otkud Zijo ovdje? Nekadašnji radio amater Zijad Ismić, pristaje nam ispričati svoju priču, ali pod uvjetom da ne govorimo kako je vrijedan, nego "mašala, vratio se".

"Ja sam se vratio na svoju djedovinu. Nekada su ovdje, dedo i nana, od babe rahmetli, imali kuću. Babo i majka su tu živjeli, otišli su '60-tih, moja najmlađa sestra u bešici je bila, na konju, a dedo i nana su ostali ovdje i amidža i strina. Zajedno su obrađivali zemlju", priča nam Zijo, pokazujući rukom ka blagoj uzbrdici iznad vrta na skupinu bijelog kamena gdje je nekada bila kuća njegovog amidže, a odmah iza i koliba njegovih roditelja.

Uzgajali su ovdje žitarice, od ječma se, kaže, živjelo. Imali su ovce, krave i konje. Sjeća se priča o hercegovačkim pastirima, Puljićima, koji su dolazili sa po dvije hiljade ovaca. Bila su ih dvojica, a priče starih kažu da se nikada u danu sreli nisu. Eto, toliko je to prostranstvo i prirodno bogatstvo. 

"Ovo je ogroman prostor, bio je veliki broj blaga i nikome nije bilo tijesno, imali su hiljade koliba. Sada nema nijedne novije, imaju neke od ranije. Ja se želim vratiti na svoju djedovinu. Spreman sam zamijeniti zemlju u gradu koja vrijedi 60-70 hiljada maraka, za ovo", dodaje Zijo. 

Amidža je prije smrti halalio

Našao je potpis amidže, ali ne i svog oca, da je "u onaj vaka" otpisao ovu zemlju jer nije mogao plaćati porez. Smatra da je nekorektno bilo oduzimati im to. I on je među onima koji čekaju zakon o restituciji kako bi vratio zemlju svojih predaka. Prije smrti amidža mu je pokazao koje su parcele bile njihove. 

"Tada mi je amidža rekao 'halalosum ako možeš vrati, ja sam otpisao jer nisam mogao plaćati porez'", priča nam Zijo koji je tek jedan mali dio njihove imovine ogradio ove godine kako bi napravio svoj vrt. Namjeravao je mnogo kultura uzgajati, krompir je bio prvi izbor, ali i luk. Komšija mu je donio kupus, pa je i njega posadio.

"Ja ovo zovem hacijenda, prošle godine sam uzorao, ali tada nisam uspio zagraditi. Dovukao sam oko 30-tak vreća ovčijeg đubriva od rođaka. Triput sam sijao krompir, radi ogrtanja, okopavanja, nisam mogao drugačije stići. Zakasnio sam malo sa sadnjom, luka i kupusa, ali ipak sam zadovoljan", dodaje i navodi da sve što ubere ostavlja za svoje potrebe, nema namjere da se bavi trgovinom niti da gradi ugostiteljske objekte. 

Priroda i planinski mir prijaju mu nakon stresnih situacija koje je proživio radeći kao radio amater. Te ratne '93. godine, kaže, mnogo toga je čuo spajajući ljude. 

"Ispričat ću vam jednu situaciju. Čovjek mi je pričao u autobusu i rekao 'Zijo da te zagrlim, bio si mi kao brat u ratu', ja se nisam odmah mogao sjetiti ko je, a bio je Ostoja Puljanin, u ratu je ostao u Tarčinu, njegovi su bili vani", prisjetio se naš sagovornik, dodavši da je kasnije radio i kao meteorološki osmatrač na stanici na Bjelašnici odakle nosi divna iskustva, ali mu sadda najviše prija ovaj mir na Bjelašnici.

Bosanski biser - selo sa stotinjak ljudi i 5.000 ovaca

Optimista je da će djedovinu vratiti, jer su mu, kako kaže, ova brda jako draga. Najviše su se, dodaje, sviđa Krvavac, u ljetno doba je crn - klekovina, a sada je zelen, priča nam dok napaja svoju dušu mirom. 

Podsjetimo još na kraju da se Bosna i Hercegovina davno obavezala da će imovinu koja je oduzimana nakon 1945. godine vratiti vlasnicima, ali to nikada nije učinjeno. Na restituciju, čeka milion hektara zemljišta i tri miliona kvadratnih metara stambenog i poslovnog prostora, pisala je lani Al Jazeera. No, bez toga nećemo moći u Evropsku uniju. EU još 1995. godine donijela rezoluciju koja se bavi pitanjem denacionalizacije i restitucije te da ne prihvata države koje ne ispunjavaju svoje međunarodno-pravne obaveze.