Rezidba i formiranje mladog voćnjaka

Voćka fotosintezom, od ugljičnog dioksida (CO2) iz zraka te uzimanjem vode (H2O) i hranjiva iz tla (NPK…), proizvodi novu organsku materiju koju ugrađuje u nove grane, lišće, plodove. Da bi proizvela svaki novi list, svaku novu granu, za svaki plod na drvetu, mora utrošiti hranjiva i energiju. S druge strane, svakim odbacivanjem, rezidbom novostvorenih grana, listova, (berbom plodova), tjeramo voćku da isto nadoknadi te da ponovno za rast novih grana i listova utroši nova hranjiva i novu energiju.

Kad je uopće ne bi rezali, imala bi najmanju bujnost jer bi se sva energija raspodijelila na sve pupove na stablu i imali bi najkraći rast po pojedinom pupu. Što je jače orežemo, smanjujemo broj točaka rasta te time pojačavamo bujnost po pojedinom ostavljenom pupu. Nova bujnost preusmjerava energiju voćke u najčešće nepotrebni rast, koji ponovno moramo odstranjivati. Naprosto se bori s nama kako bi uspostavila ravnotežu između jačine korijena i jačine potrošača u krošnji. Dakle, nije samo gnojidba ta koja forsira bujnost već i svaka rezidba, naročito prejaka. Stoga postoje i vrlo velike razlike u načinu redovne rezidbe pojedine voćne vrste.

Podizanje mladog voćnjaka 

Razlike postoje i unutar iste vrste, sorte, ovisno o bujnosti podloge, bujnosti nasada, bujnosti pojedinog reda ili same voćke.

Opišimo najvažnije postupke kod formiranja uzgojnog oblika većine jezgričavog voća, konkretno - jabuke. Trenutno je najviše u primjeni te ujedno ekonomsko najisplativiji uzgojni oblik vitki vretenasti grm. U procesu podizanja mladog voćnjaka postoje načini na koje možemo u tijeku vegetacije usmjeriti energiju voćke u samo potreban rast vezan uz određeni uzgojni oblik, tako da u zimskoj rezidbi ostane vrlo malo za orezati. Na taj način vrlo malo stvorenih grana odbacujemo, te se voćka ne mora truditi da ih nadoknadi.

Kao što je prije navedeno, time smo ublažili bujnost. Takva voćka ranije ulazi u rod, a time i ranije počinje vraćati trošak podizanja nasada. Veliki broj autora navodi da takav voćnjak ima kasnije veći i stabilniji urod.

Neki od najvažnijih zahvata su:

1. Preusmjeravanje energije rasta samo u ono što će ostati na stablu.
2. Čuvanje energije izraslog da se isto što je moguće manje odbacuje rezidbom.
3. Postepeno dizanje provodnice uz popunu donjih etaža ograncima.
4. Čuvanje pravilne uske piramide cijele krošnje.
5. Pravilno postavljanje najviše žice zbog mogućnosti kasnijeg prevođenja vrhova na novi vrh u sistemu izolacije vrhova provodnice.

Pljevidba nepotrebnih grana i vodopija već u samom početku njihovog rasta, pinciranje, povijanje, izolacija vrhova pljevidbom u tijeku vegetacije mogu doprinijeti da se rast (hormoni, auksini…) preusmjeri samo u ono što zahtijeva podizanje uzgojnog oblika te voćka neće trošiti energiju na rast nepotrebnih grana koje zatim treba odbaciti rezidbom u vrijeme mirovanja. 

Kod većine drveća vršni su pupoljci uvijek dominantni nad lateralnim pupoljcima (apikalna dominantnost) te je zbog toga rast najjači od sredine do vrha grane (akrotonija). To znači da voćka ima najveću koncentraciju hormona rasta u vršim pupovima, odnosno u vršnom dijelu krošnje. Na vrhu počinju rasti najjače mladice pod najmanjim kutem, a svaka niže ležeća mladica nešto je slabije bujnosti i raste pod većim kutem. (slika 1.) Ukoliko već početkom vegetacije kada su nepotrebne mladice za formiranje krošnje veličine 10-20 cm, iste oplijevimo, a nekoliko nižih pinciramo te im prekinemo rast, energija rasta i hormoni će se više preusmjeriti u sve ono što ostaje i što je potrebno za formiranje uzgojnog oblika. (slika br. 2)

Stoga je vrlo važno kod podizanja nasada na vrijeme oplijeviti ili pincirati sve nepotrebne vršne mladice i vodopije kako bi se rast preusmjerio u niže ležeće grane koje u prvim godinama moramo razvijati. Na taj način ne dozvoljavamo da se energija utroši u nešto što ćemo morati odrezati, a voćku natjerati da pojačanim rastom isto nadoknadi.

 Time smo izbjegli nepotrebno povezivanje donjih grana, a istovremeno voćki "ušparali" energiju, odnosno preusmjerili je u ono što ostaje kao – korisno. Tako nam za zimski rez, odnosno još bolje - rez u početku kretanja, najčešće ostaje samo da uklonimo jednu od dvije vršne mladice, najčešće onu jaču. (slika br.3)

Isti je postupak moguće ponoviti svake godine kod dizanja nove etaže vretenastog grma, ili uskog vretenastog grma koji su "standard" uzgojnog oblika u suvremenim voćnjacima. (slika br. 4.) Vrlo je važno znati da se centralna provodnica stabla ne smije dizati do najgornje žice prije nego li smo popunili donje etaže sa dovoljno jakim granama za buduće ogranke - nosače rodnog drveta. U protivnom akrotonija stabla preuzima bujnost na vrhovima i donje će se etaže vrlo teško razviti.

Problemi oko desete godine od podizanja nasada

Potrebno je što je moguće više osnovnih grana formirati izolacijom i plijevljenjem kako bi se što je manje moguće bilo potrebno vezivati grane. Samo ukoliko je mladica produžetka centralne provodnice prejaka, može se u drugom dijelu vegetacije pincirati. Također, rodno drvo je potrebno održavati što je moguće bliže centralnoj provodnici.

U praksi se često pojave problemi oko desete godine od podizanja nasada. Tada rodno drvo na donjim etažama, granama, počinje stariti, a oči voćara privlače najkvalitetniji pupovi u vršnim etažama. U toj se situaciji često događa da se u vršnim etažama ostavi previše prejakih grana koje potom zbog akrotonosti preuzimaju dominantnost nad čitavim stablom. (Slika br.5.)

Problemi su još izraženiji kad se za sadnju koriste bujne sadnice bez prijevremenih izboja, pa takova stabla ponekad ostanu i bez formiranih donjih etaža. Svaku umjereno bujnu sadnicu sa lijepim postranim izbojima (proizvedenu po tzv. knip metodi) treba nakon sadnje ostaviti neprikraćenu, a prikratiti je potrebno samo visoke sadnice bez prijevremenih izboja. Općenito, jesenska sadnja pruža bolje ukorjenjivanje, te voćka u proljeće ima više snage za kretanje iz svih, a ne samo terminalnih pupova. 

Nešto drugačiji problemi nastaju kada se centralna provodnica debla digne prebrzo iznad zadnje žice u nasadu i odmah poveže za najvišu žicu. Sve što izraste iznad, samo se reže dugim škarama od tla, prilikom čega se najčešće ostavlja vrlo mnogo čepova, iz kojih zatim rastu nove vodopije. (slika ispod) Potpuno je zanemaren princip izolacije vrha provodnice, te se ogromna količina energije nepotrebno troši na vršnim vodopijama koje moramo rezidbom maknuti, a znamo da svaka rezidba provocira ponovni jači rast.

Time vršni dio provodnice prebrzo postane predebeo i onemogućen je prijelaz rezidbom sa starijeg do jednogodišnjeg drveta. (4-3-2-1). Deblo se ne sužava proporcionalno prema vrhu, već izgleda poput bandere sa gomilom vodopija na vrhovima. Ogromna količina energije umjesto da odlazi u diferencijaciju pupova i urod tekuće godine odlazi u vodopije vršne vegetacije.